Gotovo dvije trećine anketiranih građana smatra da Hrvatska kao članica Europske unije treba iskoristiti svoje ucjenjivačke kapacitete kako bi riješila sva otvorena pitanja sa Srbijom tijekom njezinih pristupnih pregovora s Bruxellesom. Za batinanje Srbije, dok pregovara s Unijom, uvjerljiva većina anketiranih opredijelila se prije najnovije ‘šešeljizacije’ regionalne politike, što ukazuje na to da bi ih danas još više bilo za kopiranje modela koji je većinski dio slovenske politike primjenjivao prema Hrvatskoj dok se trsila postati članicom EU-a. Većinsko raspoloženje hrvatskih građana nije se promijenilo ni unatoč tome što slovenski model ucjene Hrvatske uglavnom ne samo da nije uspio, nego je gotovo više naštetio Sloveniji, koja je svoje bilateralne probleme sa susjednom državom godinama izvozila u institucije Europske unije – to joj se, na koncu, zamalo počelo vraćati kao bumerang.
Slovensko ustrajavanje na tome da od EU-a ishodi političko arbitriranje u svom graničnom i ostalim sporovima s Hrvatskom sasjeklo je sve pokušaje, i sa slovenske i s hrvatske strane, da se problemi riješe bilateralnim dogovorom. Rezultat takvih jalovih politika nije mogao biti drukčiji nego da hrvatsko-slovenski sporovi završe na institucionaliziranim međunarodnim arbitražama. Iz lošeg slovenskog iskustva, međutim, hrvatska politika nije izvukla pouke. Štoviše, većinskom dijelu te politike sve je draže da prednosti koje je stekla članstvom u Uniji koristi za rješavanje svojih otvorenih pitanja s drugim državama, ali i da sve češće svoje unutarnje konflikte i sporove izvozi u europske i međunarodne institucije.
Kako sada stvari stoje, svi hrvatski granični sporovi sa susjednim državama završit će na međunarodnim arbitražama, a i većina sukcesijskih problema raspetljavat će se pod utjecajem ili po odlukama međunarodnih arbitara. I najteže ratne rane i posljedice dosad su se uglavnom rješavale na Haškom sudu i uz pomoć međunarodnih pritisaka na domaće pravosuđe i druge institucije, ne samo u Hrvatskoj nego i u čitavoj regiji. Tako će i ostati, o čemu najbolje svjedoče neuspješni pokušaji Hrvatske i Srbije da dogovore obostrano povlačenje tužbi za genocid nakon presude Međunarodnog suda pravde povodom tužbe za genocid koju je Bosna i Hercegovina podnijela protiv Srbije.
I dok za jalovost u rješavanju konflikata u bilateralnim i multilateralnim odnosima hrvatska politika opravdanje može tražiti u nesposobnosti i nevoljkosti drugih strana, sve brojniji primjeri izvoza unutarnjih konflikata na međunarodno arbitriranje odraz su nemoći i nesposobnosti hrvatskih političkih elita da urede državu i društvo kako bi se oni rješavali kod kuće, a ne pred europskim i međunarodnim arbitražnim tijelima. Lepeza konflikata koji se iz Hrvatske izvoze na međunarodne arbitraže sve je šira: od tužbi protiv Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava kojih je svake godine sve više, preko arbitraže zbog spora s mađarskim Molom oko ugovora o upravljačkim pravima u Ini, do problema prekomjernog proračunskog deficita, čijim se rješavanjem već bavi Europska komisija (a moglo bi je zapasti i da ga mora neposredno i diktatom sama rješavati).
Primjenjujući model ‘brigo moja pređi na drugoga’, hrvatska zakonodavna i izvršna vlast ni malim prstom ne mrda kako bi smanjila broj tužbi koje protiv države podnose hrvatski građani pred Sudom u Strassbourgu, iako su se one u ovoj godini udvostručile u odnosu na lanjske (118 do sredine listopada, a lani 60) i unatoč tome što sve više koštaju državnu blagajnu (lani 325 tisuća eura, 70 posto više nego 2012.). I spor s Molom oko upravljačkih prava u Ini i plinskog poslovanja elegantno je predan u ruke međunarodnim arbitrima. I vladajući i opozicija složni su u pravedničkom stavu da je Mol, korumpirajući bivšeg premijera Ivu Sanadera, stekao nezakonita prava, te su uvjereni da će mu ih međunarodni arbitri oduzeti, kada već nije pristao sam ih vratiti nakon zahtjeva hrvatskih vlasti. Krivnja za korupciju prebačena je na leđa mađarske naftne kompanije i bivšeg premijera, kao da s njome ništa nisu imali hrvatska vlada, Sabor i druge institucije, pa ih se ona i njezino sveobuhvatno sankcioniranje ne tiče, nego bi zadnju trebali izreći strani arbitri.
Da je prebacivanje vrućih krumpira u tuđe ruke postala omiljena zabava većine hrvatskih političara i političkih stranaka dokazuje i puzajuće prepuštanje dugogodišnjeg problema prekomjernog deficita europskim institucijama. Umjesto ogorčene političke borbe da se to ne dogodi, ušlo se u fazu u kojoj se sve čini kako bi Europska komisija olabavila svoje kriterije i dopustila hrvatskim državnim institucijama švercanje kroz europska proračunska pravila barem koju godinu dulje nego što je propisano; ako ni to ne urodi plodom, onda će biti bolje da eurobirokrati stvari uzmu u svoje ruke, nego da ih domaći prljaju rezanjem prekomjernog deficita i pritom se zamjere biračima i građanima.
S obzirom na to kojim smjerom teku politički procesi i kako se u svemu tome ponašaju glavni politički akteri, ne bi bilo iznenađujuće ni da se u spor s pobunjenim braniteljima-invalidima iz Savske ceste uključe međunarodni arbitri – domaći ga svojim političkim manipulacijama i jalovošću samo dodatno produbljuju i pretvaraju u maratonske prosvjede.
Politički i društveni konflikti sve se manje rješavaju u političkim procesima i institucijama. Zakonodavci i izvršna vlast puštali su da korupcija i druge varijante gospodarskog i inog kriminala bujaju više od dva desetljeća, a tek kada je to zaprijetilo općim društvenim potopom, nevoljko su ih i pod vanjskim pritiskom počeli zakonima ograničavati i sankcionirati. No i nakon toga se ne obračunavaju s korupcijom u vlastitim redovima: korumpirani političari još mirno sjede u vrhovima političkih stranaka i državnim institucijama, a obračun s njima prepušten je ponajprije državnim odvjetnicima i policiji, a potom i kilavim sudovima. Korupcija se ne sankcionira ni na izborima, jer su birači uvjereni da su gotovo svi političari i sve političke stranke korumpirani ili barem skloni okretanju glave od takvog kriminala u vlastitim redovima; to im tek povremeno bude glavni kriterij pri odluci za koga će glasati, a i to uglavnom kada korupcija poprimi katastrofične i čudovišne razmjere. Svjedoci smo, međutim, da i u takvim situacijama iz političkih redova kao odgovor najčešće stiže poruka: ‘Neka institucije rade svoj posao!’
Političke stranke i njihovi lideri na taj način peru ruke, prljavi posao prepuštaju institucijama, sve češće i međunarodnim arbitražama, a onda čekaju priliku da upru prstom u one među njima koji nisu obavili i njihov dio posla, pogotovo ako je to urađeno suprotno njihovim očekivanjima i interesima.
