Jasmina Kallay, zagrebačka scenaristica i spisateljica, autorica je prvoga hrvatskoga scenarističkog priručnika, knjige ‘Napiši scenarij’, čiji je izdavač platforma Palunko koja djeluje u sklopu Hrvatskoga filmskog saveza.

Osim djela Branka Belana iz 1960. koje se bavi filmskom dramaturgijom općenito, dosad u Hrvatskoj nije napisana knjiga ovakvoga tipa: kako ste se odlučili na taj pothvat i kako ste ga uspjeli realizirati?

Belanova knjiga ‘Scenarij: što i kako’ nedvojbeno je pomogla brojnim generacijama filmskih stvaratelja, no ona nije scenaristički priručnik u klasičnom smislu. Sadrži dramaturške savjete, ali je podjednako posvećena i općenitoj filmskoj teoriji i redateljskim savjetima, pa se ne može svrstati pod scenarističku literaturu u užem smislu. Kako sam se školovala u inozemstvu, u Parizu i Dublinu, uzimala sam zdravo za gotovo da na raspolaganju imam širok izbor priručnika i tekstova iz područja scenaristike; kad sam se vratila u Hrvatsku, iznenadilo me kad sam uvidjela da ne samo da nitko nije napisao takav priručnik nego da je na naš jezik dosad preveden samo jedan američki priručnik. S obzirom na to da je bila riječ o knjizi Lewa Huntera, koja ne spada među najutjecajnije scenarističke priručnike, shvatila sam da su oni koji ne barataju engleskim na razini čitanja stručne literature uvelike uskraćeni u svom scenarističkom razvoju. Stoga sam odlučila napisati jedan uvod u scenaristiku koji bi objedinio sve glavne scenarističke teorije, tako da će im naši čitatelji imati pristup i ako knjige Roberta McKeeja, Syda Fielda ili Chrisa Voglera i dalje ostanu neprevedene u regiji. U procesu pisanja sam otkrila i da još nitko na engleskom nije napisao jedinstvenu komparativnu analizu svih glavnih scenarističkih pristupa, pa se moja knjiga može pohvaliti i tom novinom.

Domaći primjeri

Uvriježena je teza da u hrvatskoj kinematografiji ne prevladava klasičnonarativni i žanrovski film, pa kako to da u svojoj knjizi sve teoretske pristupe ilustrirate upravo primjerima iz domaćih scenarija?

Odluka da koristim isključivo domaće primjere donesena je prilično rano, u konceptualizaciji knjige. Naime, pišete li prvi hrvatski priručnik o scenaristici, jedino ima smisla da se bavite i hrvatskim filmom. Uostalom, oni koji čitaju priručnike na engleskom i online scenarističke portale, imaju priliku učiti kroz strane primjere, a samo će uz ovu knjigu moći scenarističku teoriju učiti kroz hrvatsku praksu. U toj ranoj fazi pripreme knjige tražila sam od svojih kolega i suradnika da mi pošalju svoju top-listu domaćih filmova. Pritom sam dobila komentare da mi neće biti lako naći dovoljno dobrih domaćih primjera; no bez obzira na prevladavajuću tezu da je hrvatski film primarno autorski, našla sam na itekako odlične i brojne primjere, toliko da nakraju neke jednostavno nisam uspjela uvrstiti u knjigu. Od ‘H-8’, ‘Abecede straha’, ‘Martina u oblacima’, ‘Devetog kruga’ do ‘Ritma zločina’ i recentnijih naslova kao što su ‘Sonja i bik’ ili ‘Broj 55’, hrvatski film se zaista može pohvaliti iznimnim klasičnonarativnim i žanrovskim djelima.

Lani je pokrenuta i Scenaristička škola, na kojoj predajete uz Uroša Živanovića, voditelja Palunka. O kakvom je projektu riječ?

Platforma Palunko se već dugi niz godina bavi educiranjem novih generacija scenarista, no to je uvijek bilo limitirano na kraće radionice tijekom filmskih festivala i fokus je bio na kratkom filmu. Uroš je primijetio da su polaznici tih Palunkovih radionica puni ideja i kreativno ambiciozni, no usporavala ih je slaba podloga u scenarističkoj teoriji. Tijekom prošle godine, surađujući na mojoj knjizi kojoj je Uroš urednik, puno smo razgovarali o scenarističkoj edukaciji i zaključili da je važno pokrenuti dvije paralelne edukativne platforme. Škola daje priliku onima koji žele pisati scenarije a nisu primjerice u mogućnosti pohađati Akademiju dramske umjetnosti: oni mogu naučiti osnove scenaristike kroz jednu akademsku godinu, po tri sata tjedno. Na taj će način zaista biti potkovani u osnovama i moći će puno ozbiljnije pristupiti struci. Kako je broj polaznika škole limitiran na 16 i imajući na umu velik uspon online učenja, odlučili smo se i za paralelnu edukaciju kroz videolekcije, dostupne na Palunkovoj web-stranici i pristupačne svima koje zanima scenaristika. Tako smo postigli transmedijski model edukacije, preko nekoliko platformi.

Odlučila sam napisati uvod u scenaristiku koji bi objedinio sve glavne scenarističke teorije, tako da će im naši čitatelji imati pristup i ako knjige Roberta McKeeja, Syda Fielda ili Chrisa Voglera i dalje ostanu neprevedene u regiji

Pred novom paradigmom

U svome ste se akademskom i kreativnom radu posebno specijalizirali upravo za transmediju i videoigre. U kakvom su danas odnosu te forme prema igranom filmu?

Nakon magisterija u scenaristici na irskoj filmskoj akademiji (National Film School, IADT), počeo me zanimati potencijal interaktivnih medija te sam upisala doktorat na temu interaktivne scenaristike. Rano sam uvidjela da većina nas koristi interaktivne uređaje za gledanje neinteraktivnih formi, poput filma i TV-a. Dakle velik dio sadržaja i dalje ne ide ukorak s tehnologijom i samo je pitanje vremena kad će interaktivne priče postati dominantna forma. Zasad je glavna poveznica između transmedije i igranog filma marketinške prirode. Veliki američki studiji proizvode popratne, interaktivne promotivne materijale, poput ARG-a (alternate reality game) kako bi zainteresirali publiku za predstojeći blockbuster. Adaptacije filmskih franšiza u videoigre i obrnuto također su uvriježeni biznis-model za uspješne naslove, no vjerujem da smo tek u začecima interaktivnog pripovijedanja i da nas čeka još dosta eksperimentiranja i navikavanja na nove forme prije nego što se usvoji nova paradigma. VR će primjerice ove godine putem novih uređaja koji se spremaju za tržište (neki su već u prodaji) početi utjecati na način na koji doživljavamo medije i naše okružje, pa će i to promijeniti naš odnos prema pričama.

Kakvi su vam daljnji planovi?

Pored toga što namjeravamo nastaviti s proizvodnjom videolekcija, planirana je i elektronička verzija knjige, a u planu je i druga knjiga u Palunkovoj scenarističkoj ediciji i to na temu žanra. Naime, drugi semestar Scenarističke škole posvećen je žanru i taj će priručnik tijekom njega poslužiti i kao udžbenik.