>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Jasminka Dulić: Vučić je obećao riješiti probleme hrvatske manjine

Nastavak redovitog financiranja novinsko-izdavačke ustanove koja izdaje ‘Hrvatsku riječ’ i napredak u rješavanju udžbeničkih pitanja, što je premijer Srbije već nekoliko puta isticao, dobre su poruke i potezi te se nadamo da će se tako rješavati i drugi problemi

U trenutku dok se u ovdašnjoj javnosti ponovno aktualizira pitanje položaja hrvatske nacionalne manjine u Srbiji, odnosno Vojvodini (svojim izjavama tome se pridružio i premijer Andrej Plenković), pri čemu se uz ‘bunjevačko pitanje’ kao problem često naglašava i nedovoljan prostor koji hrvatska zajednica dobiva u medijima, zanimljivo je doznati kakve stavove o tome ima aktivna pripadnica hrvatske zajednice u susjednoj zemlji, urednica njihovog vodećeg štampanoj medija, ‘Hrvatske riječi’. Jasminka Dulić ujedno je znanstvenica koja putem usporednog istraživanja pokušava objasniti procese i stavove dviju manjinskih zajednica, hrvatske u Srbiji i srpske u Hrvatskoj. Razgovor započinjemo pitanjem kako je u susjedstvu riješeno informiranje Hrvata.

Činjenica je da Tomislav Žigmanov od svog izbora za predsjednika dshv-a vrlo otvoreno i aktivno govori o položaju hrvatske manjine i problemima s kojima se ona suočava. To i jest posao predsjednika manjinske stranke i zastupnika u parlamentu

- Informiranje Hrvata u Srbiji rješava se postupno, ponegdje ima napretka, ali i derogiranja stečenih prava. Naime, što se tiče tiskanih medija, više-manje smo se izjednačili s drugim, starim manjinama, čiji se mediji financiraju iz proračuna AP Vojvodine, no to nije tako i s elektroničkim medijima. U tom je području čak umanjeno ostvarivanje prava, do čega je došlo s nestankom trosatnoga dnevnog programa na hrvatskom jeziku na Radio Subotici. Tjednik ‘Hrvatska riječ’ redovito se financira kao i prije, tiraža mu je 1500 primjeraka, a izdaje i mjesečne priloge ‘Hrcko’ i ‘Kužiš’ za djecu i mladež. Na pokrajinskoj razini, tj. na RTV-u Vojvodina, postoje pozitivni pomaci vezani uz minutažu radijskog programa na hrvatskom, dnevnu informativnu emisiju na drugom TV programu te ‘Svjetionik’ i ‘Izravno’, dvije tjedne emisije. No te se dvije emisije zbog nedostatka novinarskoga kadra ne uspijevaju u potpunosti realizirati: on je primjerice višestruko manji od onoga slovačke zajednice, koja je po brojnosti pripadnika podjednaka našoj. Drugim riječima, ni više od desetljeća od priznanja Hrvata kao nacionalne manjine i početka izgradnje njihovih institucija još u tom pogledu nismo izjednačeni sa starim manjinama, pa tako na državnom javnom medijskom servisu, RTS-u, ne postoji program na hrvatskom jeziku. Postoje neki mediji koji se projektno financiraju, poput radijskoga programa na hrvatskom u Somboru i Baču, televizijskoga u Subotici, tiskovina i internetskih portala hrvatskih udruga, ali su to vrlo neizvjesni i neredoviti projekti - kaže Jasminka Dulić.

Odnos nije antagoniziran

Što smatrate glavnim problemima Hrvata u Srbiji, odnosno Vojvodini? I jesu li barem neki od njih riješeni dosadašnjim intervencijama i potezima srpskih vlasti na svim razinama?

Vrlo je teško reći koji su glavni problemi. Naime, Hrvati u Srbiji su teritorijalno vrlo disperzirani, žive u svim krajevima zemlje: dio u velikim gradovima poput Beograda i Novog Sada, drugi u manjim gradovima kao što su Subotica, Sombor, Sremska Mitrovica, Apatin…, dio po selima. Ponegdje su koncentrirani u većem broju a ponegdje nisu, što umnogome pridonosi različitosti problema s kojima se suočavaju i načinima na koji se oni mogu riješiti. Želimo li utemeljeno o tome govoriti, svakako bi bilo korisno provesti više znanstvenih istraživanja o položaju i problemima nacionalnih manjina te odnosu većine prema njima. Govorimo li pak o korpusu nacionalno-manjinskih prava, neosporno je dobro da je nastavljeno redovito financiranje novinsko-izdavačke ustanove koja izdaje ‘Hrvatsku riječ’ i da postoji napredak u rješavanju udžbeničkih pitanja, što je premijer Aleksandar Vučić već nekoliko puta isticao i obećao riješiti. To su dobre poruke i potezi te se nadamo da će se tako nastaviti rješavati i drugi problemi, poput političke participacije, srazmjernog zapošljavanja u javnom sektoru ili financiranja kulturnih programa i manifestacija.

Čini mi se da nisu problemi manjina ti koji zatežu odnose dviju zemalja, nego upravo obrnuto – manjine su počesto taoci tih odnosa. Svaki napredak u ostvarivanju prava nacionalnih manjina ujedno je napredak Srbije na njezinu putu u eu

Postoji li nešto na čemu bi Hrvati iz Srbije trebali zavidjeti Srbima iz Hrvatske i obratno?

Hrvatska je, kad se uspoređujemo – a često se uspoređujemo, premda takav pristup ponekad nije odgovarajući – na sustavan način riješila pitanja prava nacionalnih manjina i redovito financira njihovo ostvarivanje. Ako krenemo od zakonskog okvira, nacionalne manjine su navedene u Ustavu RH, postoji i Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, ostvarivanje tih prava financira se redovito i sa značajnim sredstvima, a riješeno je i pitanje njihovoga političkog predstavljanja. Tako Hrvati Srbima u Hrvatskoj ponajprije mogu zavidjeti na tome što potonji imaju svoje političke predstavnike na svim razinama vlasti, počevši od Hrvatskog sabora do županijskih i lokalnih sredina, kao i na riješenom pitanju financiranja ostvarivanja manjinskih prava u svim oblastima. Na čemu bi pak hrvatski Srbi trebali zavidjeti ovdašnjim Hrvatima, to treba da sami kažu.

Kakav je odnos pokrajinskih i državnih vlasti prema hrvatskoj zajednici i koliko taj odnos, s obzirom na retoriku i izbor Tomislava Žigmanova za narodnog poslanika, a prije i čelnika DSHV-a, može biti dodatno antagoniziran?

Niti mislim da je odnos Hrvata i srpskih vlasti antagoniziran, niti da on može biti dodatno antagoniziran izborom bilo koga za predsjednika Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini ili narodnog zastupnika u Skupštini Srbije. Odnosno, nadam se da taj odnos ne ovisi o tome koga će jedna manjinska stranka izabrati za predsjednika i hoće li taj predsjednik biti glasan ili šutljiv u zagovaranju manjinskih prava. Hrvati su dio društva u kojemu žive i kao takvi bi trebali biti zastupljeni u općinama i gradovima u kojima su u većem broju, kao i na višim razinama: da tome nije tako, razlog je i neriješeno pitanje političke participacije manjina. U postojećim uvjetima, koji idu na ruku brojnijim i teritorijalno koncentriranijim manjinama, svaka se manjinska stranka snalazi kako zna i umije. DSHV je odlučio ostati uza svoje dugogodišnje koalicijske partnere i tako je postao oporba. To, međutim, ne bi smjelo za posljedicu imati derogiranje prava Hrvata ili antagoniziranje vlasti spram njih. Činjenica je da Tomislav Žigmanov od svog izbora za predsjednika DSHV-a vrlo otvoreno i aktivno govori o položaju hrvatske manjine i problemima s kojima se ona suočava. To i jest posao predsjednika manjinske stranke i zastupnika u parlamentu; kako za hrvatsku manjinu tako i za srpsko društvo u cjelini, smatram da je dobro da se artikuliraju otvorena pitanja s kojima se Hrvati suočavaju i da se ona rješavaju u suradnji vlasti, predstavnika Hrvatskoga nacionalnog vijeća i političkih predstavnika manjinskih stranaka.

Svaki dijalog je dobrodošao

Kako ocjenjujete nedavni znanstveni skup u Zagrebu i izlaganja učesnika i smatrate li da bi takvih skupova u Zagrebu, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, Vukovaru… trebalo biti više, kao i drugih manifestacija na kojima bi se susretali pripadnici i predstavnici dviju manjina?

Zagrebački skup ocjenjujem uspješnim, posebice stoga što je takvih okupljanja relativno malo i svakako bi ih trebalo biti više. Svaka prigoda za dijalog je dobrodošla, pa je tako i meni, uz ostalo, bilo drago u Zagrebu se upoznati s Borisom Miloševićem, zastupnikom srpske nacionalne manjine u Hrvatskom saboru.

A kako vidite suradnju srpskih i hrvatskih manjinskih institucija i organizacija, koju više izvora ocjenjuje u najmanju ruku korektnom? I je li u tom smislu, kao način ustanovljavanja i rješavanja problema između naših zemalja a time i manjina, još potreban Međuvladin mješoviti odbor?

To su, rekla bih, dva relativno odvojena pitanja. Što se suradnje srpskih i hrvatskih manjinskih institucija tiče, ona postoji i svakako je korektna, no čini mi se da je nema dovoljno na svim područjima koja bi mogla biti od koristi za obje strane. Vezano uz pitanje koje se odnosi na Međuvladin mješoviti odbor, valja podsjetiti da je on ustanovljen radi praćenja ostvarivanja Sporazuma o zaštiti prava hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Sve dok je taj Sporazum na snazi, a jest, i dok pojedina prava oko kojih su se dvije države dogovorile i obvezale se sprovesti nisu riješena u praksi, postoji i potreba da se prati njegovo ostvarivanje.

Koliko bi rješavanje barem nekih problema dviju zajednica moglo relaksirati odnose naših zemalja i postoji li zapravo mogućnost da Hrvatska zbog prava svoje manjinske zajednice u Srbiji potonjoj oteža ili doista blokira put prema Evropskoj uniji?

Čini mi se da je situacija obrnuta i da nisu problemi manjina ti koji zatežu odnose dviju zemalja, nego upravo obrnuto – manjine su počesto taoci tih odnosa. Kada su ti odnosi relaksiraniji, i manjine se osjećaju relaksiranije. Hrvatska kao matična zemlja hrvatske nacionalne manjine ima ustavnu obvezu skrbiti se o njoj, kao što se i Srbija skrbi za pripadnike srpskog naroda izvan svog teritorija. A ako govorimo o putu prema EU-u, zasigurno je i interes Srbije da se svi njezini građani osjećaju ravnopravnima, da budu ravnopravni i da se prava nacionalnih manjina ostvaruju u skladu sa zakonima i potpisanim međunarodnim i bilateralnim sporazumima. U tom je smislu svaki napredak u ostvarivanju prava nacionalnih manjina i napredak Srbije na njezinu putu u Uniju i vrlo je loše ako se nacionalne manjine, koje s pravom zahtijevaju poštovanje svojih prava, doživljavaju ili predstavljaju kao netko tko je u tome kočničar.

Mislite li da će predstojeća godina biti povoljnija za obje manjinske zajednice?

Ne sumnjam u to da je želja i Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji da sljedeća godina bude bolja za obje zajednice. Nadam se da će tako i biti, a naša međusobna suradnja tome može samo pridonijeti.

O pozadini antieuropske orijentacije unutar dviju manjina

Možete li reći nešto o osnovnim parametrima, rezultatima i zaključcima istraživanja o antievropskim tendencijama, mentalitetu opsadnog stanja i političkom cinizmu, koje ste predstavili na zagrebačkom skupu?

U tom smo radu – koji je dio šireg istraživanja sprovedenog u suradnji zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti, SNV-a i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata – nastojali istražiti političko-psihološku pozadinu antieuropske orijentacije unutar hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Istraživanje je obuhvatilo 321 punoljetnog građanina Srbije hrvatske nacionalnosti i 511 građana Hrvatske srpske nacionalnosti; pretpostavili smo da će se politički cinizam i mentalitet opsadnog stanja pokazati značajnim prediktorima antieuropske orijentacije unutar oba nacionalno-manjinska uzorka, što su rezultati provedenih analiza i potvrdili. Potvrđena je dakle generalna hipoteza da je antieuropska orijentacija komponenta širega stavovskoga konstrukta u čijoj su pozadini politički kognitivni i motivacijski procesi. Političko-psihološku dinamiku tih procesa nazvali smo ‘nepovjerenje-prijetnja’. Elaboracijom rezultata na deskriptivnoj razini utvrdili smo da pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji snažnije percipiraju EU kao sigurnosnu političku zajednicu, dok je kod pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj prisutnije nepovjerenje u nositelje političkog sustava. Nalazi istraživanja potvrđuju kako širi stavovski konstrukt može imati iste ili slične elemente, unatoč tome što su mu u pozadini različiti političko-motivacijski sklopovi.

1/1