>

novosti logo

Društvo Društvo

Još smo u banani

U 2015. godini BDP je bio 11 posto manji nego 2008., industrijska proizvodnja bila je manja za 14,6, a zaposlenost za 12,4 posto. Trebat će još mnogo da bi se moglo tvrditi kako je kriza iza nas

Busajući se u junačka prsa i otimajući se oko zasluga za gospodarski rast, političari su uspjeli uvjeriti javnost da je kriza iza nas. Sad su suočeni s posljedicama. Najgora je da su svi počeli tražiti svoj dio novog blagostanja, od policajaca do umirovljenika (u skladu sa svojim utjecajem u društvu, mogu računati i da će im se ispuniti želje), što bi bilo normalno da je Hrvatska zaista počela izlaziti iz krize. Ali nije. Prvo bi se trebalo vratiti na razinu dohotka iz vremena prije nego što je on počeo padati, pa tek onda dijeliti novostvorenu vrijednost. Od toga je, međutim, Hrvatska još daleko. Koliko daleko? U prošloj godini (2015., posljednjoj za koju postoje točni podaci) bruto domaći proizvod bio je još uvijek 11 posto manji nego 2008. kad je proključala kriza, industrijska proizvodnja bila je manja za 14,6, a zaposlenost za 12,4 posto. Trebat će mnogo više od onoga što je postignuto u 2016. da bi se moglo tvrditi kako je kriza iza nas. Još uvijek u punoj mjeri vrijedi ono staro Sanaderovo priznanje: Mi smo u banani…

Po tzv. indeksu beznačajnosti, koji pokazuje izvoz industrijskih proizvoda u Njemačku u postotku od bdp-a, Hrvatska je od promatranih zemalja na zadnjem mjestu, sa samo 1,7 posto. Ispred nje su Latvija sa 1,9 i Srbija i Estonija sa 2,1 posto

Političari su pustili duha iz boce i sad ne znaju kako da ga vrate natrag. Protekla godina bila je politički burna, ali socijalno pretežno mirna. Potvrđivalo se staro sociološko pravilo da u krizi nema velikih potresa. Tada se svi boje da ne bude još gore, izbjegavaju pretjerano talasanje i svatko čuva ono što ima, bez obzira na to koliko to bilo malo. (Zato ljudi koji imaju manje više štede, pa usprkos siromaštvu raste štednja u bankama.) Ali kad počne rast, raspoloženje se mijenja preko noći, pa počinje borba za prava i pravice, odnosno za svoj dio u novom bogatstvu. Svi su uvjereni kako je sad trenutak koji se ne smije propustiti. Možda neće odmah dobiti sve što traže, ali ponekad je dovoljna prava startna pozicija. Ne dijeli se samo sadašnjost već i budućnost. A od političara se uvijek mogu dobiti barem obećanja, ali i ona su ozbiljan ulog za sutra. Zbog nekadašnjih Sanaderovih obećanja Plenković sad rješava kvadraturu kruga.

Znaju li to političari? Naravno da znaju, ali za njih je odgođen problem isto što i riješen problem. Kao što se sad nadmudruju oko zasluga, sutra će međusobno prebacivati krivnju. Osim toga, oni možda zaista očekuju da će se u 2017. nastaviti pa i ubrzati gospodarski rast ostvaren u protekloj godini. Štoviše, oni vjeruju da su ga pokrenuli politikom koju su vodili dok su bili na vlasti. Po njima, jedino što nije jasno jest kome za to treba biti zahvalan. Bivšoj koaliciji sa SDP-om na čelu, kako tvrdi Branko Grčić objašnjavajući da rezultati makroekonomskih poteza uvijek stižu sa zadrškom, prvoj vladi koalicije HDZ-a i Mosta, kako uporno tvrde HDZ-ovi korifeji, ili možda samo njenom premijeru, prononsiranom svjetskom biznismenu Tihomiru Oreškoviću. Njemu se, usput rečeno, posao političara u Hrvatskoj toliko svidio da napušta sve što je postigao u inozemstvu.

Je li ostvareni rast od skoro tri posto u 2016. zaista dokaz da su političari proveli nužne promjene i izveli ekonomiju na pravi put? Neki od uglednih ekonomista tvrde da to nije slučaj. Dr. Guste Santini na primjer piše: ‘Postojeća stopa rasta gospodarstva nije rezultat učinkovite ekonomske politike. Rast nam se naprosto dogodio. Na krilima gospodarske aktivnosti iz okružja dinamiziralo se nacionalno gospodarstvo kao refleksna radnja i ništa više i ništa manje.’ Po Santiniju, Hrvatska kao mala i otvorena zemlja toliko je uključena u Europsku uniju da se u nju neizbježno prelio rast kakav je ostvaren u Uniji. To je, nažalost, i granica tako pokrenutog rasta. Zato je, smatra Santini, i financijska krvna slika hrvatskog gospodarstva nezadovoljavajuća, pa je u njoj prevelik udio stranih sredstava, što smanjuje kreditni bonitet i povećava kamate. Samo dvije strane banke, UniCredit (Zagrebačka) i Intesa (Privredna), drže više od polovice financijskog tržišta.

Sad već i svi vrapci na javnoj sceni cvrkuću da bez investicija nema ni razvoja. Ali ne bilo kakvih, već investicija u proizvodnju, u realni sektor, kako se to sada zove. Dakle u nešto što će stvarati nove vrijednosti i povećavati bogatstvo društva. Takve su investicije u Hrvatskoj jedva na granici obračunate amortizacije, dakle održavanja postojećih kapaciteta. Ničeg novog nema. I to usprkos svemu što je zemlja dosad dobila iz fondova EU-a. Trećina tog realnog sektora, koji jedini vuče realni rast, poslovala je s gubitkom. To bi u uvjetima ‘razumne ekonomske politike’ (to je izraz dr. Santinija) dovelo do vala stečajeva, povećalo nezaposlenost i bitno umanjilo postignute rezultate.

Dok naši župani tek sanjaju neku automobilsku proizvodnju, Mercedes je najavio ulaganje od milijardu eura u novu tvornicu u mađarskom Kecskemetu, a da se o automobilskoj industriji Slovačke, Češke ili Poljske i ne govori. Jedina rastuća privredna djelatnost, turizam, već se po vrijednosti približila ukupnom robnom izvozu (9,5 prema 12,8 milijardi dolara prema statistici UN-a). Nije turizam prevelik, sasvim suprotno, ali je sve drugo postalo minijaturno. Poljoprivreda proživljava katastrofu. Prema analizi Svjetske banke, poljoprivredne subvencije u odnosu na BDP u Hrvatskoj su više nego u bilo kojoj drugoj zemlji Europske unije, dok su prinosi jedva 20 posto njenog prosjeka. Na primjer, voća je lani izvezeno za jedva 30 milijuna dolara, a uvezli smo ga za skoro 170 milijuna. Krunski je podatak da je Hrvatska jedina zemlja Europske unije koja uvozi mlijeko.

Već godinama mađarski Mol uništava Inu, pri čemu ostaju u sjeni isti takvi procesi u drugim dijelovima privrede. Mliječna industrija je upravo dramatičan primjer. Nije bilo dovoljno da strani vlasnik uzima pinku od svake čaše mlijeka na putu od domaće krave do nekog našeg djeteta. Morale su biti likvidirane i hrvatske krave, kao i hrvatske rafinerije. Benzin iz Mađarske, a mlijeko iz Francuske. I to mlijeko u prahu, koje se kod nas prodaje kao svježe. Vlada je najavila povratak Ine u domaće ruke, što bi bio logičan i pohvalan potez. Ali samo prvi na nekom novom putu.

Ekonomist Dragan Tomaševski ovih je dana objavio jedan kod nas nepoznat podatak. To je tzv. indeks beznačajnosti koji pokazuje izvoz industrijskih proizvoda u Njemačku u postotku od BDP-a. Uspjeh na tom tržištu trebao bi najbolje pokazati tehnološku sposobnost i razvijenost zemlje. Hrvatska je po tom indeksu na uvjerljivom zadnjem mjestu od promatranih zemalja, sa samo 1,7 posto. Ispred nje je Latvija sa 1,9 posto, pa Srbija i Estonija sa 2,1 itd. Slovenija ima 9,2 posto ili skoro pet i pol puta više od Hrvatske. Mađarska ima 15,4, a Češka 18,3 posto. Sjeća li se još netko vremena kad smo mi bili Amerikanci za Mađare i Čehe? Objašnjavajući da je i Srbija pretekla Hrvatsku po nizu makroekonomskih pokazatelja, euroskeptik Tomaševski predlaže da se tome doskoči što bržim otvaranjem vrata Srbiji za ulazak u EU. Bilježimo to samo kao doskočicu za kraj teksta. Jer usprkos svim svojim slabostima, nije Unija kriva za hrvatsku sudbinu. Krivi su joj vlastiti kompradori i politika koju oni uporno slijede.

1/1