>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Jovana Popić: Umjetnost i volja za otporom pobjeđuju sve

Vjerujem da umjetnost može biti oruđe za postavljanje onih društvenih pitanja o kojima ne postoji politički i socijalni dijalog. Pitanja o činjenicama vezanima uz ratna događanja na hrvatskom teritoriju koji su naseljavali Srbi jedna su od njih

Umjetnica Jovana Popić rođena je u Zadru, da bi nakon studija slikarstva na beogradskom Fakultetu likovnih umjetnosti nastavila školovanje u Berlinu, na tamošnjem Universität der Künste; već za vrijeme studija dobiva dekanovu nagradu za najbolju magistarsku izložbu. U glavnom gradu njemačke ostala je živjeti, a nedavno je osvojila i nagradu Sennheiser Future audio artist program, koja joj je uvelike pomogla pri realizaciji posljednjega rada – zvučne instalacije ‘Što želiš zaboraviti’. U povodu Međunarodnoga dana žrtava holokausta, taj će rad od 25. siječnja u HDLU-u moći vidjeti i zagrebačka publika.

Shvatila sam da Hrvatska dobrim dijelom briše prošlost iz jugoslavenskog razdoblja i više se referira na doba prije Jugoslavije. Mislim da tu postoji veliki diskontinuitet u odnosu prema prošlosti zbog nesuočavanja s činjenicama vezanima uz povijest hrvatskog društva

- Tema rada je holokaust, a dio mu je i audio-arhiv koji sam skupljala u židovskim općinama u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu. Nije me zanimala faktografija, nisam historičar i sociolog, nego uvid u duboke istine do kojih su došli ljudi koji su osobno ili kroz obiteljsku priču bili suočeni sa strašnim iskustvom holokausta. Zanimalo me koje su uvide oni stekli i što se zbog njih promijenilo u njihovoj percepciji i načinu života. I ja se osobno na toj točki susrećem s njima i to je bio moj motiv za produkciju ovog rada. Riječ je o sjećanjima koje ne možeš zaboraviti, a zapravo bi htio. Zaborav, prema Aleidi Esman, nije amnezija, nego aktivni dio sjećanja. Naše balkansko iskustvo postaje aktualno na zapadu, jer se ono što se događalo na Balkanu danas lako može zbiti i ovdje gdje živim, u Berlinu. Prema tom iskustvu već imamo neku povijesnu distancu, više nego ljudi u Zapadnoj Europi kojima se rat u posljednjih 50 godina nije desio. Želim se posebno zahvaliti Josipu Zankiju, predsjedniku Hrvatskog društva likovnih umjetnika, koji me prvi pozvao da ovaj rad izložim u Zagrebu, u Domu HDLU-a u Meštrovićevom paviljonu. Ta audiovizualna instalacija s uspjehom je realizirana, iako nisam naišla na podršku hrvatskog Ministarstva kulture, jer je u to vrijeme ministar bio Zlatko Hasanbegović - govori Jovana Popić.

Destrukcija mjesta djetinjstva

U kojoj je mjeri proces zaborava dio namjerne i jasne političke strategije kojom se formira nova društvena memorija?

U velikoj mjeri, mislim da je jedan od glavnih razloga zaborava selektivna interpretacija prošlosti iz perspektive sadašnjosti. U razumijevanju te prošlosti ne služi se faktima, nego interpretacijama iz vladajuće političke i socijalne vizure. Takvi se procesi ne dešavaju samo u Hrvatskoj nego i u ostalim državama.

Osjećam se izuzetno geografski određenom, a istodobno imam osjećaj kulturne pripadnosti dalmatinskim Srbima. Pritom ne mislim na srpsku naciju generalno, nego upravo na Srbe iz Dalmacije, jer između nas i onih iz Srbije ima dosta kulturnih i povijesnih razlika

Zašto vam je važno izložiti rad u Zagrebu? 

Pitanje ’Što želiš zaboraviti?’ ima više slojeva, a upućeno je društvu u cjelini iako se bavi temom holokausta. Pred toga, dolazeći često ovamo te prateći ovdašnje medije i dominantne društvene narative, shvatila sam da Hrvatska dobrim dijelom briše prošlost iz jugoslavenskog razdoblja i više se referira na doba prije Jugoslavije. Mislim da tu postoji veliki diskontinuitet u odnosu prema prošlosti zbog nesuočavanja s činjenicama vezanima uz povijest hrvatskog društva. Međutim, u svojim se radovima ne želim baviti tom tematikom i davati odgovore povezane s time. Jedna od uloga umjetnosti jest da postavlja pitanja unutar društva o kojima ne postoji politički ili socijalni dijalog. Služeći se umjetničkim sredstvima, želim da pitanje poput onog u naslovu moga rada ostane otvoreno i da stvori prostor za moguće odgovore na njega. Odsutnost dijaloga i ostavljanje takvih pitanja bez odgovora mogu prouzročiti buduće društvene konflikte.

Vaša je obitelj porijeklom iz Ervenika u dalmatinskom zaleđu, mjesta u kojem je nekoć živjelo oko tri tisuće ljudi uglavnom srpske nacionalnosti, a danas živi svega nekoliko desetaka staraca. Kakav je bio vaš životni put od Dalmacije preko Srbije do Berlina? Od 2003. napravili ste puno radova vezanih uz Ervenik: ondje je nastao i ‘Krov je otvoren’, kojem je tema osjećaj gubitka?

Gubitak je jedna od ključnih tema kojima se bavim. Moji radovi nastali u Erveniku govore o odsutnosti ljudi, dekonstrukciji jezika i kulture te identiteta uopće, o posljedicama uništenja i odnosu između znanja i destrukcije. Životni me put vodio od Ervenika preko Zadra i Rijeke, odakle sam otišla 1992., do Beograda, gdje sam započela studij slikarstva. Potom sam otišla u Berlin i završila studij multimedije kod Rebecce Horn, renomirane njemačke umjetnice. Za moju je umjetnost ključno iskustvo koje sam doživjela na primjeru Ervenika. Kroz njega sam dobila uvid u nešto što ljudi, ne samo umjetnici, ne uvide u cijelom svom životu. U ranoj mladosti, s dvadesetak godina, kad sam se prvi put vratila onamo, doživjela sam potpunu destrukciju mjesta svog djetinjstva. Ervenik je za mene dobio simboličan karakter: činjenica da sam provela vrijeme na tom mjestu i znala koliko je drugačije nekada izgledalo imala je presudan utjecaj na njegovu percepciju poslije destrukcije 1995. Odsutnost ljudi, drveće i životinje koji su preživjeli destrukciju, podivljala priroda s rijekom, spaljene kuće, prazne istrošene ceste, pusta škola bez djece… pretvorili su se u šum znakova koje sam pokušala ponovno povezati i razumjeti. To je iskustvo izuzetno važno za moje stvaralaštvo, jer je promijenilo moju percepciju i razumijevanje svijeta.

Što je za vas nacionalna pripadnost i kulturni kontekst iz kojeg dolazite? Mislite li da se kroz umjetnost povijest može iznova učiniti vidljivom?

Identitet se često vezuje uz nacionalni identitet i često ga s njime asociramo. Mislim da svaki čovjek, pored nacionalnoga, ima više identiteta istodobno. Pitanje osjećaja nacionalne pripadnosti, odnosno identiteta za mene je kompleksno: osobno imam više identiteta koji postoje paralelno, nacionalna pripadnost je jedan od njih. Prije svega, osjećam se izuzetno geografski određenom, a istodobno imam osjećaj kulturne pripadnosti dalmatinskim Srbima. Pritom ne mislim na srpsku naciju generalno, nego upravo na Srbe iz Dalmacije, jer između nas i onih iz Srbije ima dosta kulturnih i povijesnih razlika. Kroz svoju porodicu sa Srbima iz Dalmacije dijelim isto kulturno naslijeđe i zajedničko iskustvo. Dio tog iskustva je vezan uz moje djetinjstvo, ali i bolno i teško iskustvo devedesetih. Osim što to utječe na moju ličnost i na moj umjetnički izraz, imam i osjećaj odgovornosti unutar te zajednice kojoj pripadam.

Da, povijest se i kroz umjetnost može učiniti vidljivom. Međutim, većini mojih umjetničkih radova nije cilj preispitivati uzroke destrukcije koja se na tom području dogodila ili povijest činiti vidljivom. Moja se umjetnost fokusira na posljedice te destrukcije, koje na primjeru Ervenika pružaju uvid u neka suštinska životna pitanja. Također, kontinuiranim radom na tom području želim Ervenik staviti na kulturnu mapu Hrvatske. Ponavljam, vjerujem da umjetnost može biti oruđe za postavljanje onih društvenih pitanja o kojima ne postoji politički i socijalni dijalog. Pitanja o činjenicama vezanima uz ratna događanja na hrvatskom teritoriju koji su naseljavali Srbi jedna su od njih. Govoreći dalje o mom kompleksnom identitetu, istovremeno vjerujem i u ‘vertikalu’ koja umjetnika spaja sa zemljom i nebom i koja nadilazi pripadnost bilo kojoj grupi.

Stereotip o umjetniku s Balkana

I migracija je česta tema vaših radova. U Berlin ste se preselili 2003. Kakva je pozicija balkanskog umjetnika u gradu na čijem četvornom kilometru živi barem stotinjak umjetnika i kakvo iskustvo imate upravo zato što dolazite s europske periferije? Ili, da vas parafraziramo, jesmo li postali suvremeni nomadi koji život provode u migraciji, gdje je iskustvo putovanja puno važnije od iskustva mjesta?

Iskustvo putovanja je ključno, jer sebe ne doživljavam kao balkanskog umjetnika. Kao što sam već rekla, mislim da je svaki identitet neponovljiv, specifičan i individualan. Mene kao umjetnika određuje intenzivno osobno iskustvo, odakle dolazi izraz koji je također intenzivan. Kao što kaže Slavoj Žižek, problem balkanskih umjetnika na zapadu Europe je da sanjaju san koji Zapad sanja o njima. Zapad očekuje određeni stereotip umjetnika s Balkana koji, nažalost, mnogi naši umjetnici sami potvrđuju i serviraju mu se onako kao što se to od njih očekuje. Ako smo kao umjetnici iskreni, ne treba da pothranjujemo te stereotipe, treba da uđemo u sebe i da se kroz svoju osobnu biografiju i talent bavimo sadržajima koje smo proživjeli i promislili. Samo se tako može postići originalan i neponovljiv umjetnički izraz, a time i njegova uvjerljivost i istinitost.

Što mislite da danas želimo zaboraviti?

Želimo zaboraviti najbolnija iskustva, odnosno ono što nas mrvi i lomi iznutra. Pored individualnih, postoje i neka zajednička bolna sjećanja, kao što su sjećanja Srba u Hrvatskoj. Iako nas ta sjećanja lome, ona nas čine jačima i mudrijima, jer na osnovi tog iskustva idemo kroz život i drugačije gledamo svijet. Kao umjetnik, vjerujem da umjetnost i volja za otporom pobjeđuju sve, pa i samu smrt.

U Dalmaciji više nitko ne baca kamena s ramena

Ervenik tematizirate i u radu ‘Kamena s ramena’?

U Dalmaciji više ne postoje tradicionalni društveni kodeksi kao prije, kad su muškarci bacali kamena s ramena i kad je uloga žene bila drugačija nego danas. Upravo se u toj igri prepliću kultura i nacionalno. Nju su igrali svi u Dalmaciji i ona je duboko povezana s mojim djetinjstvom i sjećanjima, ali i s principima i kodeksima na kojima se tadašnje društvo temeljilo. U toj se igri pokazivala snaga, a nadmetanje se uvijek odigravalo prigodom nekog slavlja. Bacanje kamena je zapravo mukotrpan sizifovski posao u kojem onda ja, kao umjetnik, tim kamenom obnavljam tradiciju koja više ne postoji – gurajući ga naprijed, noseći svoju kulturu, sjećanje i naslijeđe dalje, na neke druge teritorije. Izuzetno mi je žao što ne postoji inicijativa unutar srpske zajednice da se svi ti događaji bilježe, jer će se uskoro sjećanje na njih posve izgubiti. Već sljedeća generacija neće znati detalje o tome, niti će u sebi nositi sjećanja svojih predaka i svijest o svome kulturnom identitetu. Svatko svojim individualnim angažmanom može pridonijeti očuvanju srpskoga kulturnog naslijeđa na području Dalmacije, ali mislim da je izuzetno važno da to očuvanje bude institucionalizirano.

1/1