>

novosti logo

Društvo Društvo

Jugosi nakon Jugoslavije

Zajedništvo među eksjugoslavenskim gastarbajterima danas ne postoji kroz formalne institucije, ali ima puno nezvaničnih multietničkih struktura. Kavane poput bečke ‘Lepe Brene’ neka su od mjesta na kojima se okupljaju migranti različitih nacionalnosti

Plačem, plačem i srce me boli

daleko je sve što tamo volim.

Imam para i sve je bogato

al’ je Juga moje pravo zlato.

Silvana Armenulić

Petak je i u podrumu kavane ‘Lepa Brena’ u petnaestom bečkom becirku opet nastupa Turbo Tanja sa svojim orkestrom. Dva konobara s leptir-mašnama i s crnim prslucima kakvi se mogu pronaći još jedino u rijetkim srpskim kavanama, poslužuju goste. Malo Jelen pivo košta paprenih pet eura, pije se umjesto vode i koristi za gašenje rakije. Kultna bečka kavana, simbol gastarbajterskog Beča, svoju najveću slavu imala je davnih osamdesetih a danas, kao i mnoge druge bečke i austrijske kavane, polako, u tami i duhanskom dimu, odlazi u zaborav, ostavljajući mjesta klubovima ili lijepo uređenim hipsterskim barovima u koje nove generacije, potomci gastarbajtera, danas dolaze.

S jedne strane može se reći da su ove migracije bile dokaz neuspeha socijalizma, jer su se radnici morali spakovati i otići, ali s druge strane to je dokaz fleksibilnosti jugoslovenskog socijalističkog sistema – smatra Tatomir Toroman

U ‘Lepu Brenu’ dolazile su generacije naših gastarbajtera, a njena ikona, bubnjarka Turbo Tanja, tamo radi dvadeset i tri godine. Tanja vodi dvostruki život: preko tjedna je zaposlena u jednoj austrijskoj tvrtki za čišćenje ureda, a petkom navečer sjeda za bubnjeve i svira gotovo do nedjelje ujutro. Ova samouka bubnjarka u Austriju je 1994. godine došla iz Smederevske Palanke, a umjetničko ‘turbo’ ime dobila je još u vrijeme kada je njen tadašnji dečko klavijaturist, danas suprug, vozio automobil turbo golf.

- Kad mi neko u kafanu dođe tužan, ja mu kažem: turbo ja, turbo ti, turbo mi, turbo svi mi, i odmah se razveseli. Danas među narodom više nema tog starog društva i neka zloba kao da se uvukla u ljude. Ne znam zbog čega je tako, da li zbog besparice ili trke za novcem. Nikada nisam imala problema što sam žena i sviram bubnjeve, jer je to atrakcije i za naše, ali i za Turke i za Austrijance. U ‘Lepu Brenu’ dolaze sve nacije i nema razlike. Sevdah i turbofolk su najpopularniji. Sviraju se i Thompson i Baja Mali Knindža i, neverovatno, u ‘Lepoj Breni’ nema problema. Gazda je iz Prijedora i poštuje tuđe mišljenje, tako da sviramo samo one pesme koje imaju neku normalnu temu. Možda ima par reči koje u tim pesmama mogu nekog da uvrede, ali na to niko ne reaguje. Problema ima jedino pred novogodišnje praznike, kad tvrtke organiziraju zabave za svoje radnike, pa se onda oni znaju zakačiti međusobno, ali i to smirim, jer im kažem da mi uzimaju kruh iz usta. A što se Austrijanaca tiče, moraš da ih poštuješ jer si ipak u njihovoj državi - kaže Tanja.

‘Lepa Brena’ je bečki simbol gastarbajterstva, zaboravljenog fenomena izvoza jugoslavenske radne snage kojim se posljednjih godina bave brojni istraživači, povjesničari i umjetnici. Prema popisu jugoslavenskog stanovništva iz 1971., u zapadnoeuropskim zemljama radilo je oko 647.000 ljudi iz Jugoslavije, najviše u Zapadnoj Njemačkoj i Austriji. Najviše radnika dolazilo je iz Hrvatske, potom iz Srbije i Bosne i Hercegovine, dok je najveći postotak odlaska radnika bilježio Imotski. Više od polovice radnika bilo je mlađe od 30 godina, a skoro polovica nije imala završenu osnovnu školu.

Fenomenom gastarbajtera bavi se i aktualna izložba u Muzeju Jugoslavije ‘Jugo, moja Jugo – gastarbajterske priče’, kojoj je prethodilo veliko višegodišnje istraživanje o jugoslavenskim radnicima na privremenom radu u Austriji i Njemačkoj. Povod za izložbu je pedesetogodišnjica potpisivanja Sporazuma o angažovanju radne snage, koji je tadašnja SFRJ 1966. godine potpisala s Austrijom, a 1968. s Njemačkom. Autor i kustos izložbe Tatomir Toroman kaže da su na njoj uspjeli predstaviti jedan izuzetno kompleksan fenomen.

Činjenica je da smo mi ovde i da funkcionišemo na jedan određeni način u jednom rasističkom sistemu. Kada se pogledaju statistički podaci, onda je jasno da radnička klasa ostaje radnička klasa – kaže Ljubomir Bratić

- Nismo dali konačne odgovore, što nam i nije ni bio cilj, već smo problematizovali različite tačke u okviru te tematike. S jedne strane može se reći da su ove migracije bile dokaz neuspeha socijalizma, jer su se radnici morali spakovati i otići, ali s druge strane to je dokaz fleksibilnosti jugoslovenskog socijalističkog sistema koji je omogućavao ljudima da odu i da se vrate ako žele. Šezdesete godine su veoma zanimljive za istoriju Jugoslavije, pokušava se radikalno reformisati privreda u smeru tržišne ekonomije i veće povezanosti sa svetskim ekonomskim tokovima, posebno reformom 1965. godine. Međutim, to dovodi i do društveno-ekonomske nestabilnosti, porasta nezaposlenosti, socijalnih razlika, velikog deficita. Mnogi jugoslovenski radnici i radnice stupaju na međunarodno tržište radne snage, masovno od 1968. do 1973. godine. Ali poenta je u tome da danas imamo samo jedan zacrtani društveno-ekonomski model, koji navodno nudi rešenja za sva pitanja, dok u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon perioda stigmatizacije, otkrivamo sistem koji raznim reformama ipak stalno traži načine da se nešto uradi i da se neki problemi prevaziđu. Danas su mnogi jeftina radna snaga na privremenom radu u sopstvenoj zemlji - objašnjava Toroman dok nas vodi izložbom.

Tako se jedna socijalistička država odlučila za svjesno uvođenje kapitalističkih odnosa, otvorila granice i svojoj radnoj snazi omogućila odlazak u industrijske centre Zapadne Europe. Jugoslavija je tada bila u poziciji da pregovara o uvjetima izvoza svog radnog ljudstva, pa su dogovorene i brojne odredbe o socijalnim i drugim pravima koja je zahtijevala za svoje radnike, a koji su trebali predstavljati tek privremenu migraciju. Međutim, austrijskim poslodavcima je bilo izuzetno teško da administrativno i funkcionalno prate konstantne promjene, pa su radije pribjegavali dugogodišnjim ugovorima. Već 1974. godine broj stranih radnika u Austriji se popeo na 265.000, od čega su čak 78 posto činili radnici iz Jugoslavije. Iako je austrijska država pokušala tzv. zakonom o gastarbajterima spriječiti trajno naseljavanje, u tome nije do kraja uspjela, pa je gostujuća radna snaga s vremenom postajala društvena skupina. Nalazeći se u specifičnoj situaciji između socijalizma i kapitalizma, radnici su stjecali nova znanja koja su eventualno mogli iskoristiti i u domovini. Sami gastarbajteri trebali su imati velik utjecaj na jugoslavensko društvo.

- Do toga nije došlo iz raznih razloga. Odlazak radne snage u razvijene države doveo je do porasta razlika između razvijenih i nerazvijenih. Samo petina zarađenog novca stizala je u domovinu, ostatak se štedio i trošio u zemljama rada. Gastarbajteri su bili i produktivna, jeftina radna snaga i potrošači. No i ta suma je bila značajna i ublažavala je jugoslovenski devizni deficit. Gastarbajterske migracije nisu nešto karakteristično samo za jugoslovenski socijalizam, to je širi fenomen jer su i Italija, Španija, Grčka i Turska imale radnike na privremenom radu. Da bi se taj fenomen razumeo, mora se razumeti kapitalizam kao svetski sistem. Mnoge neuspehe socijalizma treba sagledati u tom okviru - govori Toroman.

Raspad zajedničke države doveo je i do velikih promjena među gastarbajterskom populacijom, jer je u trokutu između države odlaska, države boravka i njihovih klubova prestala da postoji ona prva, država odlaska, na čijim ruševinama nastaju nove države koje mijenjaju svoju ideološku poziciju. Mnogi radnici ostaju u inozemstvu, unutar društvenog položaja koji im je odavno zadan. Obilježavajući pedesetogodišnjicu potpisivanje sporazuma Jugoslavije i Austrije, austrijsko ministarstvo vanjskih poslova prošle je godine organiziralo izložbu ‘Ajnhajtclub’. Umjesto da radnici na privremenom radu dobiju svoje javno političko priznanje, oni su u muzeju izloženi, i to doslovno. Za mizernu dnevnicu živi migrantski radnici stajali su na postamentima dok je pored njih prolazila publika i ispijala koktele, a političari davali izjave o uspješnoj integraciji. Umjesto da se kritički sagleda pozicija i povijest gastarbajtera, njihov doprinos austrijskoj ekonomiji i kulturi, oni su nakon pedeset godina pretvoreni u eksponate, u kratkoročni kulturni spektakl koji je političarima poslužio da pričaju floskule o multikulturalizmu, toleranciji i integraciji.

- Nisam pristalica termina integracija. Možda je taj termin bio smislen osamdesetih godina, kada smo pričali o suprotnostima između integracije i asimilacije, ali se integracija u zadnje vreme koristi kao normativni pojam kojim se vrši pritisak na ljude da ostanu u jednoj određenoj socijalnoj poziciji, na zadnjem mestu društvene lestvice. Činjenica je da smo mi ovde i da funkcionišemo na jedan određeni način u jednom rasističkom sistemu. Kada se pogledaju statistički podaci, onda je jasno da radnička klasa ostaje radnička klasa. U tome ne pomaže ni državljanstvo, jer prvo imaš ime koje te obeležava, nemaš pedigre i nemaš socijalnu strukturu koja te uzdiže na određenu društvenu lestvicu. U austrijskim državnim, kulturnim, sveučilišnim strukturama tzv. levice nećete pronaći ljude koji imaju mogućnost da se artikulišu kao subjekt u celoj ovoj priči - kaže Ljubomir Bratić, filozof politike i aktivist iz Beča, također član stručnog tima koji je radio na pripremi izložbe ‘Jugo, moja Jugo’ i jedan od osnivača ‘Arhiva migracije’.

Statistika danas kaže da 78 posto djece radnika koji su nekada došli i zatim ostali u Austriji i Njemačkoj danas rade iste poslove kao i njihovi roditelji. Postoji mit o tome kako su radnici napredovali na društvenoj ljestvici u austrijskom društvu i kako su radnici s prostora nekadašnje Jugoslavije više nego dobrodošli, a on je zasnovan na tome da postoji drugi veliki neprijatelj Austrije – islam. Nakon perioda devedesetih, Srbi kao jedna od najbrojnijih manjina u Austriji najedanput su u javnim istupima ekstremne desnice postali ‘poželjnija’ manjina, nasuprot izbjeglicama koje dolaze iz pretežito islamskih država. To je i dovelo do čudnog fenomena da migrantski radnici i djeca nekadašnjih gastarbajtera glasaju za Slobodarsku stranku Austrije Heinz-Christiana Strachea, koja je izrazito neprijateljski nastrojena prema izbjeglicama i strancima.

- Za Strachea glasaju radnici, a zbog činjenice da su i ljudi iz Srbije u Austriji najvećim dijelom radnici ne treba nas čuditi da se ponašaju kao i ostali. Strache u svojim javnim nastupima kaže da su u ovom dualizmu oni poželjni migranti, kako bi postojala kontra islamu i pre svega Turskoj. Neprijatelji su islamski radnici, a poželjni su radnici drugih religija. Ali da se razumemo, nisu ni oni poželjni od strane austrijskih struktura, jer ne radi se tu o nekoj državnoj poželjnosti - dodaje Bratić.

Iako se gastarbajterski život odvijao uglavnom po principu kuća-posao-kuća, radnici na privremenom radu bili su izrazito samoorganizirani i progresivni u svojim različitim interesima. Krajem osamdesetih dolazi do stvaranja etničkih grupa, tako da recimo Klub Jedinstvo, jedan od najvažnijih jugoslavenskih klubova u Austriji i jedan od najvažnijih gastarbajterskih klubova uopće, polako prestaje s radom.

- Socijaldemokratska partija i sindikat prestaju se brinuti o našim radnicima, pa s ratom i sukobom u Jugoslaviji prestaje i ta veza. Više se ne finansiraju klubovi. U samim grupama bilo je onih koji su težili ka levici i onih koji su težili ka desnici. U suštini, verske organizacije ranije nisu igrale nikakvu ulogu, jer su klubovi bili jugoslavenski, titoistički i pre svega radnički. Polovinom osamdesetih pojavljuje se po različitim časopisima reč kriza i dolazi do intenziviranja konflikata na fudbalskim terenima i do privatizacije nekadašnjih klubova. Situacija u Jugoslavija oslikava se i na strukturu gastarbajterskih klubova, odnosno na mentalnu strukturu ljudi u tim klubovima. Država dolaska tih godina shvata da je zapravo reč o dugoročnoj migraciji i počinje da se priča o integraciji. Osnivaju se nevladine organizacije koje počinju da se bave integracijom izvan klubova, koji su već u fazi rasipanja. Devedesetih se zatim osnivaju biroi političkih partija, koji su aktivno delovali na tome da se stare strukture rasture i da se vrbuju novi kadrovi za njihove potrebe - kaže naš sugovornik.

Nakon toga rastura se Jugoslovenska liga, jedna uspješna i dobra priča koja je bila ustrojena prema pravilima tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije i koja je brojala oko trideset klubova. Njenim raspadom osnivaju se hrvatska, bosanska i srpska liga i razbijaju se ostali formalni zajednički primjeri samoorganiziranja. Zajedništvo danas ne postoji kroz formalne strukture, ali ima puno nezvaničnih multietničkih struktura kao što je recimo Hor 29. novembar, a naši sugovornici dodaju da i danas sve kavane funkcioniraju na zajedničkom principu. Kavane koje su u Beču prvi otvorili ‘naši’, Somborac Georg Franz Kolschitzky i Đorđe Mihajlović, skromni su mali prostori koji će kasnije postati uzori kavanama diljem Europe. Treba u ovom kontekstu spomenuti i Beograđanina Dimitrija Domasyja koji je pod otvorenom boltom prvi Bečanima točio kavu.

Gastarbajterske kavane postaju tužna mjesta, čije vrijeme evidentno prolazi. Za nekadašnje radnike na privremenom radu Austrija i Njemačka bile su daleke zemlje pune neizvjesnosti i zato su se u narodnim pjesmama forsirale tuga i prolaznost mladosti. Uz težak i često prekovremeni rad, radnička klasa nije imala vremena za dokolicu i refleksije, koje su bile privilegija viših društvenih slojeva. Zato je iz ‘Lepe Brene’ danas nemoguće ne izaći s podijeljenim osjećajima: nostalgije za nekim vremenima koja su značila i određenu sreću i jednostavnost života, ali i žalosti zbog života koji će svoj europski san završiti u kavanskom podrumu na bečkom Ringu.

1/13