Viši sud u Valjevu nedavno je nepravomoćno rehabilitirao Nikolu Kalabića, četničkog vođu kojeg je Državna komisija za utvrđivanje ratnih zločina 1945. proglasila ratnim zločincem i suradnikom okupatora. Nekog tko bi sva znanja o Drugom svjetskom ratu na tlu nekadašnje države dobio iz dugometražnog filma ‘Jugoslavija: druga strana ogledala’ autorice Mirjane Bojić Walter, takva sudska odluka ne bi začudila. U ambicioznom djelu dovršenom 2016. koje, kao što je na nedavno održanom beogradskom festivalu dokumentaraca Beldocs istaknula autorica, pretendira na objektivan način predstaviti povijest Jugoslavije od 1918. do raspada, ni četničkim masakrima ni kolaboraciji nema ni traga. Riječ je o medijskom ostvarenju koje je, vjerojatno, u posljednje vrijeme najviše utjecalo na mišljenje europske publike o južnoslavenskoj zajednici. U izradi filma sudjelovalo je dvanaest televizija, do sada je prikazan u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i još nizu zemalja, a lijevi listovi kao ‘L’Humanite’ pišu da se radi o ‘odličnom dokumentarcu’.
U realnosti, riječ je o problematičnom filmu koji, unatoč uglavnom relevantnim sugovornicima – poput Dejana Jovića ili Jože Mencingera – u važnim elementima povijest prije drastično iskrivljava negoli objašnjava. Spominje se ‘minimalno 600.000’ srpskih žrtava ustaškog genocida, pri čemu je riječ o brojkama koje su ozbiljna istraživanja – mislimo na ona Bogoljuba Kočovića i Vladimira Žerjavića – davno opovrgnula. Ukupni gubici srpskog stanovništva s teritorija SR BiH i SR Hrvatske procjenjuju se na 334.000, uključujući one koje su ubili ustaše i sve ostale formacije te same stradale četnike i partizane. Još gore, dok je ustaškim pokoljima posvećeno primjereno vrijeme – s detaljiziranjem o ‘ručnim’ metodama – Draža Mihailović i njegov pokret prikazani su kao nekompromitirani antifašisti, u skladu s onim što bi se možda dalo nazvati srbijanskim revizionističkim mainstreamom. Naglašava se ugled koji je osnivač ‘prvog europskog pokreta otpora’ uživao kod saveznika i neistinito navodi da je 1942. proglašen za osobu godine časopisa ‘Time’, te da je potporu Zapada izgubio samo zato što su partizani uspješnije djelovali protiv sila Osovine. Ta teza, kao i prešućivanje četničkih pokolja, falsifikacija je povijesti. Narator ovako komentira prizore Mihailovićevog suđenja: ‘Kako bi učvrstio svoj autoritet Tito poravnava ratne dugove (…) Na optuženičkoj klupi se pored kolaboracionista i kriminalaca našao i četnički vođa (…) Prema službenom prikazu, samo su se Titovi partizani borili protiv okupatora, stoga vlast pripada samo njima.’
Niz je drugih problema, od kojih možemo spomenuti tek neke, od aljkavosti – vidljive na primjeru karte na kojoj je Istra 1918. u Hrvatskoj – do selektivnog pristupa činjenicama. Aleksandar Vučić pojavljuje se samo kao žrtva kamenovanja u Srebrenici – što navodno ilustrira ‘duboke rane’ – uz napomenu da je isti ‘prihvatio odgovornost svoje zemlje za ovu tragediju, ali ne i da je riječ o genocidu’, međutim prešućuje se njegova ekstremistička prošlost, kao i to da Boris Tadić nije doživio sličan tretman. Vidimo srpskog zastupnika u Saboru koji oduzimanje konstitutivnosti Srbima u Hrvatskoj naziva genocidnim aktom, ali ne i Radovana Karadžića kako Bošnjacima prijeti uništenjem. Korektno je prikazano sve što je Zagreb radio da antagonizira hrvatske Srbe, ali je prešućeno da je Beograd tim ljudima manipulirao: Slobodanu Miloševiću je tamošnja pobuna došla kao ‘sretan slučaj’ koji je navodno tek potom počeo podupirati. Krajišnici se u ljeto 1990. žale da su optuženi kao teroristi, navodeći da ‘niti jedan metak nisu ispalili’. Naslovi dijelova – originalno se radi o dva 55-minutna filma, spojena u jedan – odaju tendencioznu, determinističku interpretaciju Jugoslavije: ‘Nemoguće zajedništvo’ i ‘Neizbježan raspad’.
Film Mirjane Bojić Walter nije bez kvaliteta, kako na vizualnom planu, gdje pokazuje mnogo zanimljivih arhivskih snimki, tako i na tematskom polju. Naglašava se samoupravljanje, o kojem u dokumentarcu govori teoretičarka Catherine Samary. Opisuju se mjere štednje i sporazumi s MMF-om, a Mencinger objašnjava da se zemlja raspala ekonomski prije no politički, čime se zahvaća šire od priče o nacionalizmima, važne, ali jednodimenzionalne. Dojmljivo je prikazana važna tema industrijske i kulturne modernizacije, a ispravno se upozorava da je ‘rat oružjem’ zamijenjen ‘ratom sukobljenih sjećanja’, što lako može voditi do novih sukoba. Velik broj relevantnih događaja je korektno prikazan, od Memoranduma SANU-a kao nacionalističkog dokumenta čiji program je vodio katastrofi, manipulacije prošlošću, diskursa o Srbima kao ‘mučeničkom narodu’, o Hrvatima kao genocidnima, do Miloševićevog plana o Velikoj Srbiji, Tuđmanovog otvaranja vrata rehabilitaciji ustaštva, XIV. Kongresa SKJ, Karađorđeva itd. Međudjelovanje hrvatskog i srpskog nacionalizma te situacija na Kosovu ispravno se prikazuju kao glavni pogonski motori destrukcije Jugoslavije. Međutim, u svjetlu prešućenog – a to je tko je raspolagao armijom i odakle je krenula agresija – teško je izbjeći dojam o djelomičnoj relativizaciji uzroka uništenja, dok u kontekstu selektivnosti i nedorečenosti sve ostalo pada u vodu. Ne pomaže ni što se tijekom odjavne špice pripovijeda banalni autorasistički vic.
‘Novosti’ su kontaktirale nekolicinu sugovornika iz filma. Povjesničar Tvrtko Jakovina smatra kako je ‘karakteristično da se iz jugoslavenskog razdoblja preuzimaju samo elementi koji se uklapaju u jednu interpretaciju’, poput broja ustaških žrtava, dok se prešućuje četnička kolaboracija. ‘Iz toga se vidi da se ne radi o posve uravnoteženom djelu’, kaže.
Beogradski sociolog Jovo Bakić ističe da su četnički zločini činjenica, kao i da su brojke o žrtvama NDH preuveličane. Ipak, film nije doživio kao revizionistički, a smatra da je dobro prikazana dinamika koja je vodila do ratova devedesetih. ‘Teško je napraviti dovoljno činjenički verodostojan film i da se neka strana ne oseti pogođenom. Autorku su napadali i da je to antisrpski film. Istina je da nismo dovoljno senzibilizirani za tuđa stanovišta’, smatra.
Florian Bieber sa Sveučilišta u Grazu slaže se da je iz spomenutih razloga prikaz Mihailovića problematičan, kao i da je riječ o vrlo determinističkom čitanju povijesti. ‘Glavna je slabost da film ne nudi multiperspektivnost, nego nastoji ponuditi ‘istinu’. U tome je, na nesreću, često neprecizan ili nemaran u vezi činjenica. Također, volio bih da je prije prikazivanja pokazan povjesničarima koji bi dali savjete. Bojim se da, iako je riječ o hrabrom pokušaju koji je u brojnim segmentima dobro urađen i pronicljiv te premda moji kolege daju važne i nijansirane perspektive, film nije izbjegao zamke determinizma, nedostatka kritičnijeg odnosa prema ključnim epizodama te smisla za različite interpretacije i osporavanja’, kaže Bieber, koji dodaje da je vjerojatno nemoguće napraviti dvosatni dokumentarac koji bi potpuno prenio kompleksnost jugoslavenskog projekta i njegovog raspada.
‘Druga strana ogledala’ tvrdi da će trebati godine dok se balkanski narodi ne suoče s vlastitom suodgovornošću za proživljene tragedije. To je nesumnjivo istina, no sam film, čija se autorica smatra Jugoslavenkom, prešućivanjem i neistinama otežava to suočavanje. Je li u pitanju želja za manipulacijom ili, moguće, tek neosviještenost i nepoznavanje povijesti, svejedno je. Prilika je svakako propuštena.
