Većina bliskoistočnih izbjeglica zadržala se u Belom Manastiru manje od 24 sata. Stigli su u velikom broju u četvrtak, 17. septembra, naročito uveče kad su ih iz Ilače dovezle dvije željezničke kompozicije od 11 vagona. Trebali su biti smješteni u prihvatnom centru u nekadašnjoj belomanastirskoj kasarni, koja se nalazi u današnjoj Osječkoj ulici (a nekadašnjoj Ulici JNA) i koja je udaljena oko kilometar i po od željezničke stanice ako se ide tzv. Betonskom ulicom. Međutim, prihvatni centar tada je bio bez struje i vode pa su mnogi radije spavali po osvijetljenim ulicama, obližnjim benzinskim pumpama i parkovima.
Sutradan, u petak, neki dijelovi Belog Manastira (prostor oko kasarne, Betonska ulica, željeznička i autobusna stanica, Trg slobode…) bili su preplavljeni izbjeglicama, ali samo do poslijepodneva. Tada se Beli Manastir potpuno ispraznio: neki su u vlastitoj režiji otputovali prema Zagrebu, a neki su prevezeni na mađarsku ili slovensku granicu.
Nakon toga mnoge službe užurbano su radile na prikladnom osposobljavanju belomanastirskog prihvatnog centra: dovedene su struja i voda, postavljeni novi šatori, povećan broj sanitarnih čvorova i tuševa, formirani timovi volontera te koordiniran rad svih službi. Ipak, nove izbjeglice u Beli Manastir nisu stigle – bar je tako bilo do zaključenja ovog članka – iako je najava bilo, a bilo je i pozivanja volontera.
Prema onome što se moglo vidjeti i čuti, Belomanastirci su dobrovoljno i nesebično na razne načine pomagali izbjeglicama. Kruže priče da je bilo i onih koji su ne samo naplaćivali svoju pomoć (punjenje mobitela, kupanje, preprodaja telefonskih kartica, prijevoz…), nego da su to radili po bezobrazno visokim cijenama. Čulo se i opravdanje da su izbjeglice ‘puni para’, a oni osjećajniji i savjesniji imaju ovakav odgovor: vratiće im se onako kako su uzajmili. Evo što na sve to kaže nezaposlena inženjerka poljoprivrede Sandra Kušenić.
- U četvrtak uveče moj suprug Velibor Malinić, stariji sin Ozren i ja, vjerovatno kao i mnogi drugi u Belom Manastiru, bili smo iznenađeni brojem izbjeglica koje su se odjednom pojavile u našoj Betonskoj ulici, pješačeći od željezničkog kolodvora do prihvatnog centra. Iznosili smo im hranu, mlijeko, voće i sve čega smo se sjetili da bi im trebalo i što smo u kući imali, kaže Sandra i dodaje da je bila oduševljena idejom svoje susjede, koja im je na ulicu provela produžne kabele za struju kako bi mogli puniti mobitele. Kod susjede se na ulici skupila manja grupa izbjeglica, koji su bili pozitivno iznenađeni željom građana da im pomognu. Naglašavali su da ne žele ostati, nego samo ići dalje. Svi su bili pristojni i rado su razgovarali s Belomanastircima.
- Sljedećeg dana ujutro mnogo ih je krenulo natrag prema kolodvoru. Kuhali smo im kavu, nudili pecivo. Uzimali su po pola kifle, nitko nije uzeo više nego što mu je u tom trenutku trebalo. Susjeda i ja dale smo im naše šifre za pristup internetu pa ih se vrlo brzo puno skupilo u našim dvorištima. Čuli smo razne priče, čak i od onih koji nisu govorili engleski. Nekako smo se uspjeli sporazumjeti. Oduševio nas je Mustafa iz Iraka (rođen 1990. godine), koji se baš opustio kod nas. Pričao je o svom životu i rekao da bježi od rata. Razgovarao je mobitelom sa svojom majkom i bio iznenađen kako smo ga prihvatili. Zamolio je da ga ošišamo. Srećom, susjeda je frizerka pa ga je ona ošišala. Šetao je od nas do susjede, tuširao se kod nas i čak oprao svoje rublje. Nije znao kuda da krene, a ni mi nismo znali kuda da ga uputimo. Na kraju se snašao, presretan je dotrčao do nas i pokazao da ide dalje na put. Saznala sam poslije da su ih odvezli autobusi. Jedan od izbjeglica javio mi je da su on i sin na putu za Zagreb. Obećao je da će se javiti kad stignu u Njemačku, priča Sandra.
- Imali smo puno doživljaja, upoznali smo mnogo nevoljnika s Bliskog istoka. Ono što želim naglasiti je da su naša iskustva pozitivna, da nisu za sobom ostavili nikakav nered. Nisu stvarali buku, iako ih je u našem dvorištu bilo zaista puno. Mirno su čekali red za WC, sve su za sobom ostavljali uredno. Ipak, ostao je trag, ali u našim srcima. Sretni smo što smo im bar malo mogli pomoći. Nakon svega moj sin je rekao: ‘Baš je dobar osjećaj pomoći nekome’.
