Poslije nedjeljnih izbora Aleksandar Vučić postat će Bog i batina u Srbiji. Tako barem tvrde njegovi glavni konkurenti u predsjedničkoj utrci, ali i medijski oponenti koji uglas pozivaju birače da pokušaju spriječiti ili barem umanjiti i ograničiti njegove postizborne božansko-batinaške moći. Po povratku iz Moskve, gdje je tražio i dobio Putinovu podršku za svoju izbornu pobjedu, Vučić im odgovara da bi na izborima bolje prošli da svoju kampanju nisu sveli samo na to kako da ga prokažu kao crnog vraga koji će Srbiju pretvoriti u autokratski tamni vilajet. Ovako će, tvrdi on, najjači među njima dobiti desetak i ponešto posto glasova, a mogli su privući barem po petinu biračkog tijela da su ponudili kvalitetne, alternativne politike umjesto što su njegovim likom i djelom plašili građane, proglašavajući ga najvećom štetočinom.
Vučić je i u Moskvi, na početku posljednjeg predizbornog tjedna, otpjevao svoju staru pjesmu o politici koju će i ubuduće voditi: očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, ekonomski oporavak i razvoj privrede, članstvo u Europskoj uniji i preuzimanje eurostandarda u unutarnjem uređenju zemlje, dobri odnosi s Rusijom i Kinom, vojna neutralnost i regionalna suradnja. Putin mu je zauzvrat poželio uspjeh na izborima, uz dodatak da će bez obzira na rasplet aktualne političke situacije Rusija i dalje razvijati dobre i prijateljske odnose sa Srbijom. Dakle, i s Vučićem na čelu Srbije, ali i s nekim drugim liderima koji će ga eventualno zamijeniti na toj poziciji, ako ne sada, onda u dogledno vrijeme.
I Putinova Rusija je u ovom izbornom ciklusu odlučila svoje političke žetone staviti na Vučića, kao što je to prije desetak dana u ime Njemačke učinila i Angela Merkel, pohvalivši njegovu ekonomsku politiku i predanost u pristupnim pregovorima s EU-om, ali i uz podsjećanje da je dužnik kad je riječ o vladavini prava i slobodi medija u Srbiji. Njemačku komponentu svoje politike Vučić je osnažio i kontinuiranom javnom podrškom koju mu pruža Merkeličin prethodnik Gerhard Schröder, koji mu je uzor ne samo u kreiranju reformske ekonomske politike zemlje, nego i u odnosima s Rusijom, pogotovo u energetskim poslovima.
Kad je Putin 2003. godine najavio da pod njegovim vodstvom Rusija više neće dopustiti da na njezinoj nafti i plinu svi drugi zarađuju, a da njoj ostaju samo mrvice profita, onaj njegov dio koji nastane dok se nafta i plin ne izvade iz utrobe zemlje, a sav ostali profit koji se stvori njihovim transportom uglavnom prema Europi, potom njihovom preradom i prodajom krajnjim potrošačima završava u džepovima ruskih oligarha i njihovih ortaka iz američko-britanskih multinacionalnih kompanija, Schröder i Njemačka su mu prvi pružili ruku, pristavši na zajedničke projekte u koje će ravnopravno ulagati, ali i profit dijeliti na isti način. Plinovod Sjeverni tok ogledni je primjer takvog rusko-njemačkog posla, Naftna industrija Srbije (NIS) njegova je kopija u rusko-srpskim energetskim poslovima, a i naftovod Družba Adria i plinovod Južni tok trebali su biti iste takve priče u kojima bi uz Rusiju sudjelovale gotovo sve balkanske i južnoeuropske zemlje. Najnoviji primjer takvog posla je mađarsko-ruski projekt rekonstrukcije i proširenja mađarske nuklearke Paks, kojemu je zeleno svjetlo dala i Europska unija, iako su američki mediji godinama najavljivali da to neće učiniti, nadajući se pritom da će taj posao vrijedan desetak milijardi eura umjesto ruskog Rosatoma dobiti njegov američki konkurent Westinghouse Electric.
Vučić se u Moskvi, nakon razgovora s Putinom, pohvalio da ga ovaj put ruski predsjednik nije pitao o dugovima Srbije ruskim energetskim kompanijama jer ih više nema neraščišćenih nakon što je u srpsko-ruskim energetskim poslovima uspostavljena politika čistih računa. Razgovaralo se o novim zajedničkim poslovima i ruskim ulaganjima u Srbiju. Prije puta u Moskvu Vučić je najavio da će s Putinom razgovarati o ruskim investicijama u srpsku industriju, ponajprije u vojnu, ali i o ruskim planovima s najvećom hrvatskom i regionalnom kompanijom, Agrokorom, s obzirom na činjenicu da će glavnu riječ u njegovu spašavanju voditi ruske banke Sberbank i VTB. U Agrokorovim kompanijama u Srbiji radi oko 11.000 radnika, pa iako zasad u njima nema problema, srpske vlasti nastoje izbjeći neugodna iznenađenja. No Vučić odmah nakon susreta s Putinom nije otkrio je li iz prve ruke saznao što će biti s Agrokorom i tko će i kako upravljati regionalnim poljoprivredno-prehrambenim divom. No sigurno je da će ruske banke i država i u tom slučaju ustrajati na politici čistih računa, kao što su to Gazprom i ruska država radili u energetskim poslovima sa Srbijom, unatoč navodnoj ulozi ruskog trojanskog konja na Balkanu koji joj se pripisuje u njezinu okruženju. Kriza u Agrokoru otkrila je, međutim, da je najveća hrvatska kompanija zapravo potencijalno najveći ruski trojanski konj na Balkanu, veći i od Srbije po posljedicama koje može prouzročiti njezin slom.
Vučić je u svoju izbornu kampanju uključio Merkeličinu i Putinovu podršku upravo kako bi srpskim biračima, ali i svima u Srbiji i regiji pokazao da je i u njemačkim i ruskim očima nezaobilazni lider na kojega obje europske lokomotive računaju u bilateralnim odnosima, ali i u procesima približavanja Srbije EU-u, s jedne strane, a s druge kao na važnog balkanskog partner Rusiji koji će biti vojno neutralan i spreman na svaku suradnju, sukladno obostranim interesima, pa i onda kad ih drugi iz njihova okruženja poprijeko gledaju. Vučićevi izborni konkurenti nisu mogli ni približno nešto slično ponuditi biračima pa im je preostalo samo da igraju na slabosti njegove domaće politike, na njegovu neslavnu radikalsku prošlost iz 1990-tih godina te na kartu zastrašivanja birača da će se sve loše strane njegove politike dodatno multiplicirati u režim sličan Putinovu u Rusiji, Erdoganovom u Turskoj, Orbanovom u Mađarskoj ili onima koji se nastoje proširiti od Poljske na istoku do Francuske na zapadu. No sudeći po izbornim anketama, od takvih kampanja imat će malo koristi, a ako se njihove najave o jačanju Vučićeve autoritarne i nedemokratske vlasti doista ostvare poslije izbora, imat će barem šansu da koristeći pristupne pregovore Srbije s EU-om ustraju na gradnji političkog sustava i institucija koji će slabiti njegovu moć, o kojoj predizborno na sva usta sve glasnije govore, unatoč tome što ih, izgleda, Merkel i Putin, ali i najveći dio srpskog biračkog tijela slabo čuju i slušaju.
