>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Damir Radić

Kapaciteti duha i duše

Razvijajući um/duh, Lucy reducira duševnu stranu bića kao očito nešto rudimentarno…

Nakon što je još kao djevojčicu otkrio Natalie Portman u ‘Leonu’, dao ulogu života Milli Jovovich u ‘Petom elementu’ i zvijezdom za jedan dan učinio Rie Rasmussen u ‘Angel-A’, Luc Besson svojem je nizu ekstraordinarnih utjeloviteljica snažnih odnosno karizmatičnih ženskih likova (započetom s Anne Parillaud kao Nikitom u istoimenom filmu iz 1990.) pridružio holivudsku zvijezdu Scarlett Johansson. Za razliku od ranije spomenutih glumica, koje je sam, na ovaj ili onaj način lansirao, Besson je u Scarlett Johansson dobio ‘gotov proizvod’ koji je podvrgnuo svojoj dobro poznatoj obradi. U njegovom novom redateljsko-scenarističkom projektu ‘Lucy’, Johansson kao naslovna protagonistica, uvjetno rečeno, radikalizira raspon koji je ostvarila Ivana Orleanska u istoimenom autorovom filmu s Millom Jovovich, te prolazi put od obične (američke) djevojke (na Tajvanu) do ultraekstraordinarne persone, što naposljetku, čini se, postiže sjedinjenje s Bogom ili božanskim shvaćenim na neki od dalekoistočnih načina.

Ono što joj omogućuje tu transformaciju jest sretan ili nesretan slučaj, ovisi iz koje se perspektive gleda, zahvaljujući kojem je pala u ruke moćnom korejskom kriminalnom klanu predvođenim nemilosrdnim g. Jangom (Min-sik Choi) i postala tzv. mazga za prijenos nove sintetičke droge u Evropu. Igrom slučaja, vrećica s drogom raspada se u njenom tijelu, što joj omogućuje da znatno poveća iskoristivost vlastita mozga. Naime, po tezi profesora Normana (Morgan Freeman), ljudi koriste samo deset posto svojih moždanih kapaciteta, a kad bi to udvostručili (poput delfina koji navodno koriste dvadeset posto), već bi imali današnjem čovjeku nezamislive sposobnosti. No što bi se dogodilo kad bi čovjek stopostotno koristio kapacitete svog mozga? Profesor Norman to ne zna, ali Lucy, koja doznaje da s drogom koja joj je ušla u organizam ne može preživjeti više od 24 sata, odluči saznati.

Ideja o većoj iskoristivosti ljudskog mozga putem nove revolucionarne droge nedavno je već viđena u filmu ‘Savršena formula’ Neila Burgera s Bradleyjem Cooperom u glavnoj roli, no kod Bessona ona je iskorištena kao autorov trade mark, znači u svrhu promocije snažne ženskosti, ovaj put povezane, kao i u ‘Petom elementu’ i ‘Ivani Orleanskoj’, s metafizičkim, transcendentnim, onostranim. Pritom je zanimljivo da Lucy u procesu preobrazbe sve više razvija um odnosno duh, a marginalizira dušu ili, drugačije rečeno, otključavanje skrivenih razina mozga dovodi isključivo do razvoja uma/duha koji posve potiskuje emocionalnu dimenziju. Razvijajući um/duh, Lucy reducira duševnu stranu bića kao očito nešto rudimentarno, kao evolucijom, odnosno bolje reći (moždanom) revolucijom prevladan ostatak nižeg stupnja razvoja. Lucy postiže vrhunac, ideal koji, čini se, odgovara onom recimo vedantskom, ali iz perspektive današnjeg čovjeka, osobito zapadnog, taj ideal u suprotnosti je sa (zapadnjački shvaćenom) humanošću. Dosljedno tome, junakinja će hladnokrvno ubiti tajvanskog taksista zato što ne govori engleski, a njezin možebitni erotski interes iščeznut će kao suze na suncu, ostavši možda tek u nekom zakutku sjećanja.

U početnim dijelovima filma Besson interesantno koristi ejzenštejnovsku asocijativnu montažu kojoj potom pridružuje paralelno narativno montiranje, no od trenutka kad se radnja premješta u Pariz, ‘Lucy’ se svodi na kombinaciju ‘azijatskog’ i ‘taksi’ akcića, dobro znanog iz Bessonove producentske kuhinje, s ‘metafizičkim’ SF-om, a gotovo je suvišno reći da je ta kombinacija nadasve trivijalna. Ipak, donekle je i zabavna, te sparena s dobrim početkom i pokojim zrnom mentalne izazovnosti čini gledljivo ostvarenje.

1/1