Europsko veće svake godine titulom Europska prestonica proglašava dva grada. Njena komisija predložila je redosled zemalja za imenovanje Europske prestonice kulture od 2020. do 2033. godine i za 2020. godinu izabrane su Hrvatska i Irska. Za tu su prestižnu titulu brojni hrvatski gradovi najavili kandidaturu, a među njima je i Osijek, no da bi neki grad bio izabran za prestonicu kulture, ne bira se po onome što jeste nego zbog onoga što planira učiniti, a to treba biti nešto posebno.
Smisao te posebnosti je naglasiti bogatstvo, raznolikost kultura i povezivanje ljudi. Svesni te činjenice, osječki Srbi već se neko vreme pokušavaju izboriti sa željom da se jedan iznimno star i lep osječki običaj sačuva kao nematerijalna baština grada i da se uvrsti pri kandidaturi Osijeka za europsku prestonicu kulture. U ime srpske nacionalne manjine prvi je s tim predlogom u javnost izašao ugledni osječki lekar Milorad Mišković.
- Nošenje karanfila na posvetu u crkvu na pravoslavni blagdan Velike Gospojine među pravoslavcima postoji već 300 godina. Riječ je o običaju koji je karakterističan isključivo za osječke Srbe i Grad Osijek. U ovom gradu Majku Božju poštuju katolici, ali i pravoslavci. Poseban običaj koji je nastao upravo u Osijeku posveta je crvenih i bijelih karanfila. To je prvi učinio tadašnji episkop osječko-poljski i baranjski Milentijević i od tada taj se običaj sačuvao do danas. Bijeli karanfil donose oni kojima je umrla majka, a crveni kojima je majka živa, kaže Mišković.
Svojevrsna uvertira želji da se ovaj stari pravoslavni običaj uvrsti u kulturnu nematerijalnu baštinu grada bilo je štampanje prigodne razglednice s motivom crvenih i belih karanfila koja je svoju promociju imala na nedavno obeleženoj prvoj krsnoj slavi VSNM-a Grada Osijeka. Osječki Srbi, na čelu sa doktorom Miškovićem, priču o višestoljetnom običaju promovišu gde god je to moguće i s njom su upoznate mnoge istaknute ličnosti i ustanove.
Kako sada stoje stvari u osječkoj gradskoj upravi, prema Miškovićevim rečima, načelno je pokazano zanimanje za zaštitu te vrste baštine jer ih je priča u pozitivnom smislu iznenadila, tim više jer mnogi donedavno nisu ni znali da u gradu na Dravi postoji tako duga tradicija. Urbani razvoj Osijeka počeo je pre dva tisućljeća, a sačuvana arhitektura i brojni kulturno-historijski spomenici govore da je prestonica istoka Hrvatske učestvovala u svim razdobljima srednjoeuropskog kulturnog života. Da je Osijek grad kulture svedoče brojne kulturne institucije, manifestacije ali i običaji poput opisanog.
Da li će se u viziji kulturnog razvitka Osijeka kao grada koji ima prepoznatljiv građanski identitet utemeljen na prožimanju vlastite kulture i umetničkih izražaja s drugim kulturama i umetničkim izrazima, naći i običaj osječkih Srba ostaje da se vidi. Za verovati je da će oni koji o tome budu odlučivali imati u vidu da kriterij natječaja za europsku prestonicu kulture, između ostalog, ne podrazumeva geografsku širinu ili veličinu grada, već se tiče i obuhvaćanja marginalizovanih grupa društva ili šire populacije i institucija.