Katarina Peović Vuković, docentica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, autorica je velikog broja znanstvenih tekstova na temu medija. Urednica je književnog časopisa ‘Libra Libera’, a uređivala je i emisiju ‘Elektrosfera’ na Trećem programu Hrvatskog radija. Do sada je objavila dvije knjige, ‘Mediji i kultura. Ideologija medija nakon decentralizacije’ (2012.) i ‘Marx u digitalnom dobu. Dijalektički materijalizam na vratima tehnologije’ (2016.).

S konzervativnom revolucijom desila se i naknadna revolucija, prividno birokratski racionalna, kao u slučaju ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, pa su oni koji su preuzeli sektore medija i obrazovanja uspjeli na jedan nov način sprovesti i bolne rezove

Nedavno ste postali aktivna članica Radničke fronte. Što je bio razlog da se aktivno uključite u politiku i uđete u ovu stranku?

Puno ljudi koje poznajem u posljednje se vrijeme politički aktiviralo. Smatram da je to prije svega djelovanje iz nužde. Kako su to neki lijevi analitičari najavljivali, ljudi se aktiviraju jer više ne mogu drugačije, a ne zbog lijepih ideja i boljeg svijeta. U Hrvatskoj su nam nasušno potrebne prave lijeve stranke. Radnička fronta je principijelna i ponekad zastupa stavove koji nisu popularni, ali su nužni. Ovdje sam se aktivirala jer Radnička fronta jasno imenuje stvari. Važna mi je upravo ta jasna antikapitalistička orijentacija Radničke fronte koja se na ljevici centra često zna pakirati i prevoditi u neke druge termine. Smatram da je izrazito bitno ljevici vratiti antikapitalističku i komunističku dimenziju. Dugo djelujem u lijevom političkom spektru, razmišljala sam o političkom angažmanu i pritom shvatila da mi je ova distinkcija izuzetno važna, zbog toga sam se odlučila za Radničku frontu.

Tržišni darvinizam

U svojoj zadnjoj knjizi ‘Marx u digitalnom dobu’ kritički gledate na priznavanje seksualnih identiteta u neoliberalnim društvima, odnosno odbacujete ‘etiku razlike’. Mislite li da i kod nas dolazi do promjena u borbi za prava LGBQIT populacije te da se u sklopu te borbe prvi put govori o kapitalizmu, ali i o radničkim pravima?

Apsolutno. Mislim da je to nužno. Kritiku ‘etike razlike’ dao je Alain Badiou i ona je izuzetno važna. U jednom trenutku, kada su se ljevica i lijevi centar počeli gubiti i u potpunosti napuštati svoj identitet zasnovan na lijevim idejama, bilo je važno suprotstaviti se ‘etici razlike’ kao jednom tipu legitimacije sustava koji je postao izrazito deklarativan, otvoren prema pravima seksualnih manjina, a istovremeno veoma rigidan po pitanju radničkih prava, zapošljavanja, stalnog radnog mjesta, privatizacije obrazovanja i zdravstva. Lijevi centar je bio rigidan kada se govorilo o tržišnoj orijentaciji, a svjetonazorski otvoren prema pravima seksualnih manjina. Na Zagreb Prideu, a pogotovo na Split Prideu, ove smo godine mogli čuti poruke o LGBQIT radnicima i društveno isključenima, a koji su u puno goroj i težoj poziciji od LGBQIT osoba više klase. Ta razdjelnica se puno jače osjeti ako je stavimo u takvu korelaciju nego ako samo ostanemo na pitanju odnosa seksualne manjine prema heteroseksualnoj normi i većini. Ako nećemo biti solidarni prema radnicima i ako radnici neće biti solidarni prema seksualnim manjinama, onda nećemo puno napraviti.

Govorite zapravo o kritici onoga što se recimo izuzetno jasno vidi na primjeru srpske premijerke Ane Brnabić. S jedne strane premijerka je deklarirana pripadnica seksualne manjine, a s druge strane se najavljuje i provodi jasna kapitalistička politika.

O srpskoj premijerki piše se isključivo iz aspekta njezine manjinske pozicije, ali je istovremeno ljudima gotovo nepoznato da je ona svoju kratku, ali burnu karijeru izgradila na zagovoru oštrih rezova u obrazovanju, zdravstvu i socijali. Zanimljivo je da istovremeno promovira smanjenje broja nastavnika i uvođenje informacijskih tehnologija, što kod neoliberala, čini se, predstavlja istoznačnicu. Svjetonazorska otvorenost koja se potvrđuje njezinim izborom ostavit će manje utjecaja na ljude u Srbiji, dok se može očekivati da će njezina neoliberalna orijentacija mnogo toga promijeniti nagore.

O srpskoj premijerki piše se isključivo iz aspekta njezine manjinske pozicije, ali je istovremeno ljudima gotovo nepoznato da je ona svoju kratku, ali burnu karijeru izgradila na zagovoru oštrih rezova u obrazovanju, zdravstvu i socijali

Često ste govorili na primjeru hakera da bi bilo izuzetno važno povezati hakere i teoretičare politike. Hakeri djeluju protiv sustava, ali ne razumiju u potpunosti politički i ekonomski moment, dok teoretičarima nedostaje praktična akcija, ali razumiju sustav…

To je isto jedno od pitanja koje se mora politizirati, ali je zanimljivo još i to da je hakerski pokret od devedesetih do danas jedno od rijetkih aktivističkih polja koja su ušla u direktan konflikt s kapitalističkim načinom proizvodnje. Pitanje autorskih prava jedan je od najvećih konflikata u kapitalizmu danas, društvo se radikaliziralo s mogućnošću slobodnog dijeljenja autorski zaštićenih proizvoda. S druge strane, Richard Stallman ili Peter Sunde neosviješteni su u smislu političke ekonomije. Tako Stallman, kada priča o liberalizaciji dijeljenja softvera i otvaranju koda koji poboljšava razvoj programa, na deklarativnoj razini govori o humanističkim principima slobode, preskačući činjenicu da su ljudske slobode u direktnom konfliktu s pravom vlasništva. Svaki neoliberalni pravnik će mu odgovoriti da je u krivu, jer je njegovo pravo na dijeljenje programa u sukobu s vlasničkim pravom. Danas nas uvjeravaju da na svemu, pa čak i na prirodi, trebaju stajati trademark i autorsko pravo, ali to nije tako. Ne mora se svaki autor naplaćivati kroz autorska prava, a pokazalo se da se iz njih zapravo najmanje naplaćuju autori, a u najvećoj mjeri posrednici i velike izdavačke kuće. Ukidanjem posredništva dolazi do konflikta, a trebalo bi otići još dalje i postaviti pitanje treba li autore nužno izložiti tržištu ili se nekim tipom preuzimanja vlasništva nad sredstvima za proizvodnju može razgovarati o proizvodnji mimo ultimativnih tržišnih principa. Danas se konsenzus stvara oko toga da autori moraju naplaćivati svoje radove da bi živjeli, dok se zanemaruje da oni najmanje zarađuju od svojih djela i da njihov goli opstanak ne treba ovisiti o tržištu.

Dugo se bavite medijima i kulturom, koji su u izrazito lošem stanju, bilo da govorimo o medijskim i kulturnim radnicima ili o sustavu financiranja. Kako vidite aktualnu situaciju?

Situacija je loša jer se s konzervativnom revolucijom, recimo imenovanjem Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture, desila i naknadna revolucija, prividno birokratski racionalna, kao u slučaju ministrice kulture Nine Obuljen Koržinek, pa su oni koji su preuzeli sektore medija i obrazovanja uspjeli na jedan nov način sprovesti i bolne rezove. Tako smo nakon konzervativne dobili birokratsku revoluciju. Primjerice na Trećem programu Hrvatskog radija najprije se odvila jedna svjetonazorska čistka, da bi ubrzo uslijedila primjena tržišnog principa, ukidanje komercijalno neisplativih segmenata. Tako nešto se sada zbiva i u Studentskom centru u Zagrebu, ali i na HRT-u. Zanimljiva je i dodatna dimenzija ovog pitanja koja nam je dovela instaliranje proklamiranih teoretičara i aktivista neoliberalne revolucije koji zagovaraju uvođenje okrutne tržišne privrede i darvinizma u sve institucije i medije u Hrvatskoj. Tako nakon notornog konzervativca i tržišnog darvinista, koji je uz to promotor političke nekorektnosti, u ‘Peti dan’, jednu od središnjih kulturnih emisija HRT-a, dolazi Aleksandar Musić. Čini se da nije dovoljno da jedan konzervativni neoliberal vrijeđa s dalekovidnice, već kada jedan napravi pogrešan korak, HRT ga spremno zamjenjuje drugim koji ne samo da miješa temeljne pojmove i iznosi, kao i Luka Popov, svu bijedu svoje neobrazovanosti, nego opet zauzima iste stavove promovirajući okrutni tržišni darvinizam.

Idolopoklonstvo prema STEM-u

Kada govorimo o području digitalne kulture i informatičkog obrazovanja, valja spomenuti i Nenada Bakića, koji u sklopu projekta Croatian Makers hrvatske škole oprema informatičkom opremom, a nedavno je postao i savjetnik predsjednice za STEM (nauka, tehnologija, inženjerstvo i matematika). Je li ponovno riječ o afirmaciji jedne tehnokratske, tržišno orijentirane priče?

Nas se danas uvjerava da je naša informatika, koja je bila jedan snažan segment unutar cjelokupnog osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, loša, no da to nije točno dokazuje i kvaliteta naših informatičara koji rade diljem svijeta. Tu se pojavljuju poduzetnici poput Nenada Bakića sa svojom STEM revolucijom, u kojoj se revolucionarnost te ideje svodi na doniranje mikrobitova osnovnim školama. Sam koncept doniranja je upitan, posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da je Bakiću oprošten porez na tu donaciju, pa je i država tako dala doprinos njegovom projektu, a da ne govorimo o tome da se projekt koristi javnim školstvom i njegovom infrastrukturom, kao i to da su nastavnici u njemu volonteri, koji naivno vjeruju da je uvođenje robotike u osnovne škole nešto što će i djecu i njih obogatiti. Njihova motivacija je izuzetno dirljiva jer oni doniraju svoje slobodno vrijeme vjerujući u boljitak i progres, istovremeno ne shvaćajući da ih ta aktivnost može koštati radnog mjesta. Bakić ne samo da negira nasljeđe i dosege informatičkog obrazovanja u prijašnjem razdoblju, već i otvoreno zagovara otpuštanje tih istih nastavnica i nastavnika. Važno je napomenuti da je njegov projekt odbilo Ministarstvo znanosti jer predlagači nisu dokazali da imaju kompetentne stručnjake koji bi ga vodili. Zato je Bakić u škole ušao kroz navodnu filantropsku gestu, što je područje koje još uvijek nije zakonski regulirano. Projekt je dakle potpuno neusklađen s kurikulumom, znanstveno i metodološki neprovjeren. Pogrešno i maliciozno interpretirajući nalaze Državnog zavoda za statistiku, Bakić na svojem blogu predlaže smanjenje broja nastavnika, iako svatko tko ima dijete u školi zna da je nastavnika u školama premalo. Ono čemu svjedočimo u ovom dirljivom primjeru nastavnika koji sami sebi stavljaju omču oko vrata opisao je talijanski marksist Antonio Gramsci rekavši da se hegemonija u društvima zapadnih demokracija ne prakticira nasiljem, već političkim konsenzusom. U hrvatskom društvu stvoren je konsenzus oko smjera političko-ekonomskih kretanja i taj je konsenzus izuzetno opasan.

Zar nije konsenzus i cjelokupni pokušaj degradacije humanistike, a da glavna grana obrazovnog sustava budu prirodne znanosti i obrazovanje generacija za tržište?

Postoji tendencija koja pokazuje idolopoklonstvo prema STEM području i dovođenje tog cijelog područja u lažnu opreku prema humanističkim znanostima. STEM nam se nameće kao ultimativni imperativ koji bi našim studentima dao mogućnost praktičnih znanja koja se inače stječu svakodnevno, pa je i sam pokušaj da se te vještine fiksiraju sumnjiv. Ono na što bi propagandisti STEM područja željeli svesti naše obrazovanje programeri kolokvijalno zovu RTFM (read the fucking manual). Na fakultetu studente možemo naučiti samo to da savladaju mehanizme savladavanja osnovnih vještina, a ne same te vještine, ukoliko baš želimo, kako se to kaže, ići ukorak s vremenom. Upravo je problem u tome da se praktična znanja ne mogu tek tako naučiti. Nama se servira pozicija koja je u potpunosti fabricirana samo iz jednog razloga, a koji je već obrazložio Gramsci dok je iz zatvora pisao o Mussolinijevom fašizmu, koji je također ukidao humanističke predmete. Gramsci piše u obranu klasičnog obrazovanja, latinskog i grčkog, upozoravajući da te mrtve jezike djeca nisu učila kako bi ih kasnije govorila, već zato da imaju osjećaj participacije u velikim idejama i povijesnim periodima. Nama se ovdje zapravo želi oduzeti sustavno analitičko mišljenje koje su ljudi stjecali u socijalističkom obrazovanju i još ga uvijek kroz njegovo nasljeđe stječu. Kroz usmjereno obrazovanje želi nas se pripremiti za tržište rada, tako da trebamo znati napisati molbu i životopis, ali ne i promišljati o problemima kao što je recimo vertikalna pokretljivost. Rezultat takvog obrazovanja je, što sve više pokazuju istraživanja i statistike, da svojim rođenjem pripadnici jedne klase više ne mogu izaći iz te iste klase.