Zajedno sa Zlatanom Krajinom ste u radu ‘Politike označavanja i patrijarhalna konstrukcija Zagreba’ zaključili da su žene u Zagrebu ‘simbolički odsutne’?
Istraživanjem smo pokazali da postoji iznimna disproporcija upisivanja rodne simbolike u javni prostor. Utvrdili smo da je javni prostor većinski naklonjen muškarcima te da se ‘žene’ isključivo simbolički pojavljuju - one su zapravo prisutno odsutne, čine jako mali postotak u uličnom nazivlju i u urbanoj plastici grada. Upravo ta simbolička odsutnost upućuje na neravnopravnost, unatoč tjelesnoj prisutnosti žena u istom tom prostoru.
Ustvrdili ste i da se većina spomenika ženama nalazi na periferiji te da primarno pripisuju ulogu majke.
Kartografski smo prikazali gdje su žene upisane u urbano tkivo kroz nazivlje ulica, spomenika i spomen ploča. Zapravo je poražavajuće koliko je malo spomenika posvećeno konkretnim povijesnim ženskim ličnostima - tek pet ili 10,2 posto u ukupnom broju ‘ženskih’ spomenika, odnosno 1,72 posto od ukupnog broja spomenika Zagreba. Najveći dio spomenika ženama pripisuje ulogu majke što upućuje na dominaciju suvremenog patrijarhata koji ženu i dalje smješta u privatnu sferu doma. Tek 69 ili 1,79 posto ulica metaforički pripada ženama, što je 15 puta manje od zastupljenosti muškaraca. Uglavnom su potisnute iz ‘uskog’ centra grada, na rubne dijelove čime se naglašava njihova sporedna uloga u društvu.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić najavio je izgradnju pet novih spomenika u Zagrebu; Franji Tuđmanu, Nikoli Šubiću Zrinskom, Vladi Gotovcu te žrtvama holokausta. Kako to komentirate?
Ne treba umanjivati ničiji povijesni doprinos, no kao što su pokazali rezultati istraživanja, uloga žena u našem društvu kontinuirano se umanjuje, čak i kada se govori o suvremenom društvu. Budući da bez žena povijesti ne bi ni bilo, potrebno je posvetiti im mnogo više, omogućiti njihovu vidljivost u javnom prostoru i spriječiti njihovo ‘padanje u zaborav’. Mnogo je zapravo žena koje su na neki način zadužile hrvatsku povijest - primjerice, Marija Jambrišak - prva žena koja je tražila jednake uvjete rada, jednake plaće za žene i muškarce. Ili Milica Šviglin-Čavov, prva liječnica koja u svoje vrijeme nije ni smjela raditi u Hrvatskoj. One su svojim zalaganjima itekako doprinijele razvoju modernog hrvatskog društva i svakako zaslužuju biti dio urbane teksture grada, one i mnoge druge.
