Repertoar Dramskog kazališta Gavella u Zagrebu kretao se posljednjih godina uglavnom po ravnoj crti predstava tzv. srednje struje uz pokoji, rekli bismo – kreativni incident. Tako su se često igrali inozemni klasici bez posebne namjere ili hrvatski komadi radi stvaranja nacionalnog balansa ili pak srednjoškolska lektira. Ono što je u Gavelli zaista vrijedilo bio je ‘San Ivanjske noći’ u režiji Aleksandra Popovskog koje je predstavilo ovo kazalište kao prpošnu duhovitu scenu nekih novih glumaca (Nataša Janjić, Ozren Grabarić, Bojana Gregurić i drugi), bile su tu i ‘Fine mrtve djevojke’ koje su podigle dosta prašine temom tolerancije prema homoseksualcima, pa neobično moderna predstava ‘Zločin i kazna’ u režiji Zlatka Svibena, ‘Tri sestre’ u režiji Slobodana Unkovskog… Za prošlogodišnju sezonu Gavelle možemo reći da je bila ista kao i prethodne, uz činjenicu da kreativnih incidenata nije bilo. Predstava kao što je ‘Malena’ u režiji Mislava Brečića željela je biti društveno angažirana na temu terorizma, ali bila to tek izvedba kratkog daha koja se brzo ugasila. Ili pak ‘Umišljeni bolesnik’ u režiji Krešimira Dolenčića, koji je bio ishitreni pokušaj moderne satire na račun farmaceutske industrije – ali bez prave oštrice. Bila je tu i predstava ‘U registraturi’, najavljena kao neka vrsta hrvatskog Olivera Twista ali je sama izvedba bila tek veličanstveni promašaj i ništa više. Predstava ‘Kao na nebu’ u režiji Renea Medvešeka, s Ozrenom Grabarićem, Dijanom Vidušin i Svenom Šestakom u glavnim ulogama, nudila je možda najviše; neku vrstu duhovnog odgovora na egzistencijalna pitanja. Ali, u ovakvom neuzbudljivom repertoaru, odigrana je u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Ima puno razloga zašto to sa Gavellinim repertoarom kronično ide u cik-cak liniji. Prvo, Gavella je uvijek bila tradicionalno kazalište i novi vjetrovi nisu često puhali ovim teatrom. Drugo, nakon dosadašnjeg ravnatelja Darka Stazića, na koga je bilo dosta pritužbi zbog nedostatka kreativne hrabrosti, došao je novi ravnatelj, glumac ovog kazališta Boris Svrtan, koji tu hrabrost još uvijek nije pokazao. Treće, i ne najmanje važno, društvena atmosfera u Hrvatskoj posljednjih je godina apatična i tmurna i trenutno, osim prastarog obračuna ‘partizana’ i ‘ustaša’ na vidiku nisu nova pitanja, koja bi angažirala energiju, kako teatra, tako i njegove publike. Izvedba koja je premijerno prikazana na kraju ove sezone, ‘Filumena Marturano’, prema komadu Eduarda De Filippa i u režiji Dražena Ferenčine, dobro simbolizira ovo teško breme ne baš zanimljivih predstava koje Gavella neprestano vuče za sobom. Prvo treba reći da tekst Eduarda De Filippa pršti od mediteranske strasti, erosa i životne vitalnosti, a Gavellina inscenacija ‘Filumene’, s teškim lusterima, prigušenim svjetlom i crnim odijelima, više je nalikovala na adaptaciju kakvog psihološkog romana, recimo ‘Buddenbrookovih’, nego na priču iz južnjačkog Napulja. Izbor glumaca, Dražena Kühna kao muža i Anje Šovagović Despot kao njegove supruge, Filumene, naslućivao je da u ovoj predstavi neće letjeti cipele: glavni glumac nije bio onaj lik kojem bi mogli povjerovati da je u mladosti rasipao novac na piće i žene, a glavna glumica jest zaista kazališna diva, ali je deset godina starija za ulogu ‘slobodne žene’ s napuljskih trgova, koja ima troje djece s tri različita muškarca. Na kraju, istina je da kazalište Gavella ima svojih dobrih predstava, kao i vrsne glumce na koje se može osloniti: u sljedećoj sezoni ono bi trebalo odrediti dvije ili tri ključne teme kojima će se istinski baviti, a ne tek izbacivati alibi predstave koje će rutinski zadovoljiti publiku i popuniti repertoar.