>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Roman veći od predstave

‘Črna mati zemla’ (r: Dora Ruždjak Podolski): Predstava u izvedbi više nego dobrih ZKM-ovih glumaca, zastala je na korak do toga da zaista bude velika

Vjerojatno još od kultnih Krležinih ‘Zastava’ 1991. godine Zagrebačko kazalište mladih nije imalo takvu scenski raskošnu predstavu koja je angažirala toliko protagonista na pozornici. ZKM-ov ansambl u koji je uključeno 17 glumaca, živa muzika i dvoje djece predstavio je slojevitu i kompleksnu romanesknu priču ‘Črna mati zemla’ Kristiana Novaka i na tom ogromnom naporu treba mu čestitati. Novakov nagrađeni roman tematski je u javnosti doživljen kao ‘naša stvar’, kao narodni ep iz Međimurja o praiskonskim silama, duhovima i demonima koji naseljavaju zemlju po kojoj danas hodamo, pa je među premijernom publikom, vođenom nekim lokalpatriotskim nervom, vladao vidljivo značajan interes za predstavu.

Priča ‘Črna mati zemla’ govori o seriji samoubojstava koja su se dogodila u neimenovanom selu kraj Čakovca početkom 1990-ih. Preko sudbine jednog lokalnog dječaka, koji sve te tragedije stavlja na svoja nejaka pleća, ona zapravo ponire u mračne dubine hrvatske provincije i socijalnu patologiju njezinih stanovnika. Priča dotiče i raspad Jugoslavije, kada su jedni mitovi bili zamijenjeni drugima, a mirnodopska idila ratom i nasiljem. Poput predstave ‘Ljudi od voska’ u zagrebačkom HNK-u, tako i ‘Črna mati zemla’ funkcionira kao nadrealna i mračna slikovnica jednog mentaliteta u kojem se miješaju skromnost i toplina koju poznajemo još od naših baka s grubošću međuljudskih odnosa u kojima caruju jeftini alkohol, etnička isključivost i seksualne perverzije. U dugoj, trosatnoj predstavi ta epska saga u kojoj se smjenjuju morbidne smrti, narodne nošnje, idila zavičaja i čemer provincije bila je prožeta sa sijaset upečatljivih slika i emotivno razdirućih scena, pa je veliki aplauz publike na kraju bio očekivan.

ZKM-ov glumački ansambl, koji svoju superiornost već dugi niz godina gradi na snazi kolektivne igre, bio je više nego lojalan saveznik redateljici Dori Ruždjak Podolski u sudaru s gromadnim dijalektalnim romanom koji je trebalo pretočiti u scensku igru. Od glavnih protagonista, Adriana Pezdirca i Dade Ćosića, koji igraju dječake i glavne žrtve toga mračnog zapleta, do Urše Raukar, Pjera Meničanina, Barbare Prpić, Suzane Nikolić, Zorana Čubrila, Nadežde Perišić Radović, Jasmina Telalovića i drugih koji igraju seljake međimurske nedođije, svi su oni bili glumački raspoloženi da duboko zaoru tu crnu zemlju s njezinim ubogim stanovnicima i njihovim zagušljivim odnosima. Ipak, mora se spomenuti i glavna mana ove predstave: njezina dužina i teška prohodnost, naročito u prvom dijelu, u kojem se beskrajna naracija sudarala s mnogobrojnim likovima, a realni odnosi miješali sa snovima i fantazijama. Nedostajala je zaokruženost pojedinih dijelova izvedbe, sijaset scena nizalo se po ravnoj crti jedna za drugom, pa su se u tom mnoštvu gubile najdojmljivije slike, bez prave poante. Umjesto da je čitava predstava tekla pitko prema svome kraju, nakon tri sata finalni osjećaj bio je bliži ošamućenosti nego cjelovitom doživljaju.

S obzirom na kompleksnost i jezičnu delikatnost romana, redateljica Dora Ruždjak Podolski i dramaturg Tomislav Zajec imali su praktički nemoguću misiju da od tog orijaškog proznog djela naprave scenski predložak. Pokušaj da se, kako se to kaže, ‘prema motivima romana’ napiše originalni dramski tekst, kod kojeg autor ne bi bio na gubitku a komad bi dobio samosvojni scenski zamah, možda bi donio uspješniji kazališni rezultat. To se, nažalost, nije dogodilo i predstava ‘Črna mati zemla’, koja nam je ponudila jednu duboko ljudsku temu, u izvedbi više nego dobrih ZKM-ovih glumaca, zastala je na korak do toga da zaista bude velika. Šteta.

1/1