Ovogodišnje, 62. Splitsko ljeto zbiva se bez sumnje u prilično drugačijem civilizacijskom okruženju nego samo koju godinu ranije. Kulturna manifestacija strukturirana po principu red kazališta, red koncerata, red baleta i izložbi – kako Splitsko ljeto već desetljećima izgleda – danas ne samo da je napadnuta cunamijem potpuno nove generacije turista, nego je i ta magična riječ ‘kultura’ izgubila ono značenje koje je nekada imala. Kod nas se novac za kulturu svako malo sve brutalnije kreše, a na globalnoj razini ljudski su interesi postali evidentno drugačiji. Ta uzbudljiva sintagma ‘cijeli svijet je pozornica’ danas ne ide na ruku ni kulturi, ni manifestacijama kao što je Splitsko ljeto. I politička scena, naša i svjetska, postala je sve mračnija. Ili, kako piše u programskoj knjižici festivala, ‘naš svijet vrije i njegova pozornica politike, ekonomije, ratova, migracija, turizma, sporta i industrije zabave unosi nemir, nesigurnost i zebnju pred budućnošću’.
U takvom ozračju odigrana je ovogodišnja dramska premijera festivala – Shakespeareov ‘Mletački trgovac’ u režiji ruskog redatelja Aleksandra Ogarjova. Predstava je izvedena ispred Oceanografskog instituta, tik uz more, i već je na početku bilo jasno da će to biti ‘holivudska’ verzija Shakespearea, kao kritika svega postojećeg: izvedba započinje nekom mondenom zabavom, uz šampanjac, džez bend, haljine s dubokim dekolteima i u erotiziranoj atmosferi povlaštene klase. Ta slika trebala bi biti aluzija na današnji svijet, ali i hrvatsko društvo koje slavi mladost, novac i moć, koje je postalo neosjetljivo na male probleme iza ugla i alergično na ljude koji nisu nalik njemu. U toj parfimiranoj gužvi pojavljuje se židovski trgovac Šajlok, centralni junak ovog komada ili netko – tko smeta. S njim će svi poslovati preko volje, mrzit će ga i ‘vrijeđati kao psa zbog porijekla i krive vjere’. U tom smislu, Šajlokov čuveni monolog u kojem on pita sebe i čitav svijet ‘zar se Židov ne hrani istim jelima i ne ranjava ga isto oružje kao i kršćanina?’ centralni je dio ove predstave, naročito u kontekstu činjenice da je ona odigrana samo sedam dana nakon one trijumfalističke proslave Oluje u Kninu, na kojoj je sve kipjelo od nacionalne moći i mladosti u crnim majicama, ali gdje tolerancije nije bilo ni za lijek. Taj monolog možda je najtočnije mjesto izvučeno iz svjetske literature, da pokaže kako su šovinizam, netrpeljivost i ksenofobija rak-rana koja hrvatsko društvo, uvjereno u svoj evropski imidž, nagriza sve više. Dokaz o dubini problema jest i to što aplauza splitske publike nakon ovog ključnog monologa – nije bilo. Također, današnji najbolji hrvatski glumac, Ozren Grabarić, bio je najadekvatniji izbor da odigra ulogu nesretnog Šajloka, žrtve bačene u taj beskrajni ponor nacionalne netrpeljivosti.
Slabiji dio predstave je to što je redatelj s njome previše htio ‘zaroniti u umjetnost’. Igrana pored mora, razvučena je na prostor od barem tri vaterpolo igrališta i nikakvim dovikivanjem nije se dala sastaviti: glumci splitskog HNK-a po zadatku su se bacali u more i onda kada je trebalo i onda kada nije, a u čitavu radnju uneseno je materijala preko svake mjere. Od salonskog namještaja, lutaka i glazbe do svih mogućih kostima, pladnjeva s hranom, hobotnice uživo i jednog glisera u akciji – pa se radnja s toliko puno senzacija na momente nije mogla suvislo pratiti. Ipak, čak i ovako okrnjen, splitski ‘Mletački trgovac’ na simptomatičan nam način govori o licemjerju modernog društva utonulog u stare mržnje i o opasnostima civilizacijskog kaosa u kojem danas živimo.
