Repertoar Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, otkada je na njegovom čelu tandem Dubravka Vrgoč – Ivica Buljan, dobio je novu glazuru modernosti, intelektualnog angažmana i profinjenog esteticizma. Ponekad taj glamur posebnosti uspijeva a ponekad ne, ali mora se priznati da HNK definitivno više nije ono staromodno mjesto prašnjavog patosa i konzervativne glume kakvo je bilo godinama unatrag. Nedavna premijera Moliereovog komada ‘Tartuffe’ demonstrirala je tu energiju brušenog artizma kojim su dominirali vizualni scenski doživljaj i gluma u kojoj su protagonisti bili nehajno samoironični i prema sebi i prema onome što su igrali. Zato je ta priča o savršenom varalici koji, pričajući o bogu i poniznosti, obrlati dobrostojećeg građanina i otme mu kuću i imovinu, u HNK-ovoj izvedbi bila odmaknuta od konkretne stvarnosti upravo onoliko koliko bi na primjer kakav rafinirani intelektualac pun cinizma bio odmaknut od buke grada i psovki s tržnice.
Redatelj Eduard Miler insistirao je na suptilnoj igri zavođenja i sveopćoj manipulaciji glavnih junaka kao ključnoj kategoriji modernog vremena, u čemu mu je pomogla magličasta scenografija prazne pozornice Branka Hojnika, na kojoj se kao na kakvoj modnoj pisti zbiva sav taj fini kupleraj današnjice. U tom smislu mjesto radnje podsjeća na kakav hi-tech salon 21. stoljeća, gdje se otrov čuva u malim bočicama i kaplje u kontroliranoj društvenoj atmosferi, uz savršen dizajn i uz ledene poglede prisutnih. Zato i glumac Mislav Čavajda u ulozi prevaranta Tartuffea izgleda kao apolonski zgodan i bezosjećajan ljepotan, dok Goran Grgić kao prevareni građanin nije naivčina kao što je napisao Moliere, nego jednako pokvaren poslovni čovjek koji jedino nema toliko uspjeha. Glas razuma ostatka porodice iznijeli su na pozornici u korektnim izvedbama Livio Badurina (šurjak Cleante), Nina Violić (Orgonova supruga), Ivan Colarić (Orgonov sin), Jadranka Đokić (sluškinja) i drugi.
Unatoč visoko estetiziranoj izvedbi, tokom čitave dvosatne izvedbe u zraku je lebdjelo pitanje je li ova fina igra dovoljna za približavanje današnjem vremenu. Koliko nas se ovakav Moliere zaista tiče? Ovo pitanje se naročito intenzivira kada se zna da Tartuffe koristi crkvu i religiju da bi došao do dobrog ručka, seksa i nekretnina, a ta pomalo eterična i beskrvna atmosfera u predstavi ne navodi na pomisao o današnjem (hrvatskom) problemu, gdje je konzervativni i klerikalni dio društva u ofenzivi u odnosu na onaj liberalni i sekularni. Problemi današnjih tranzicijskih društava svakako jesu korupcija i bezdušno poslovanje novcem, o čemu u dalekim aluzijama želi govoriti HNK-ov ‘Tartuffe’, ali juriš desnice na ljevicu koji gledamo posljednjih mjeseci pa i godina spada u primarno ideološki sukob, a manje u karakternu devijaciju, što sugerira ova predstava. Danas se vodi pravi građanski rat svjetonazora, u kojem nedostaju jedino fizički obračuni i politička ubojstva, no HNK-ov ‘Tartuffe’ nije želio kopati toliko duboke rovove.
Puno bliže stvarnosti bio je ‘Tartuffe’ Zagrebačkog kazališta mladih prije tri godine s nenadmašnim Krešimirom Mikićem u naslovnoj ulozi: ova predstava mirisala je na današnje vrijeme i pokazala kako zagušljivi nedjeljni objedi povodljive malograđanske većine vode do onakvog prevaranta Tartuffea, koji će ih odvesti direktno u fašizam. Takve namjere nije bilo u HNK-ovoj izvedbi; to nije bila opasna predstava u opasnim vremenima. Bilo je to allegro ma non troppo: izvedba koja nije željela previše uzbuditi i koja se zadržala na vizualnoj dojmljivosti, stiliziranim simbolima vremena i solidnoj glumačkoj igri. Moglo je i bolje.
