>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Nije bilo petlje

‘Ustav Republike Hrvatske’ (Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb): Predstava se pokušala približiti razumijevanju traume hrvatsko-srpskih odnosa, ali je stigla tek do političkog gega i do gromoglasnog smijeha iz gledališta

Ponekad je dobro otići na kazališnu predstavu nekoliko izvedbi nakon glamura premijere jer se tada najbolje može vidjeti kako ona zaista diše, kome je namijenjena i kako je primljena. Predstava ‘Ustav Republike Hrvatske’ prema scenariju Ante Tomića i Rajka Grlića, po kojemu je nedavno snimljen istoimeni film, trenutačno privlači toliki broj gledalaca da je u dvorani kazališta Kerempuh u pripremi nekoliko desetaka pomoćnih stolica, a crnohumornu priču o Hrvatima i Srbima dupkom puno gledalište ispraća salvama smijeha. Zaplet je poznat već iz Grlićeva filma: u jednoj zgradi u Zagrebu živi profesor povijesti koji je u isto vrijeme i vatreni hrvatski nacionalist i homoseksualac, zajedno s nepokretnim ocem koji je nekada bio ustaški oficir, a susjedi su im medicinska sestra Maja i njezin suprug, policajac Ante Samardžić. Suprug je po nacionalnosti Srbin, nekada se zvao Vasilije, ali da bi ostao u policiji promijenio je ime, a da ga ne bi pojeo mrak, prijavio se kao dobrovoljac u prošlome ratu. Sve mu to nije naročito pomoglo jer zazorne poglede kolega i dalje osjeća te na kraju mora položiti Ustav Republike Hrvatske kako bi uopće ostao u policiji. Vatreni Hrvat ne podnosi Srbina policajca koji očajnički pokušava dokazati da je lojalni građanin Hrvatske, no sudbine ovih susjeda na čudan će se način spojiti: policajac Srbin pomoći će vatrenom Hrvatu homoseksualcu u trenutku kada ga prebiju mrzitelji ‘pedera’, a vatreni Hrvat i profesor povijesti pomoći će policajcu Srbinu da položi Ustav RH.

Već ovako zamišljena priča o međunacionalnim trvenjima manje je sličila stvarnoj ljudskoj tragediji, koja je u prošlom ratu razbucala par milijuna ljudskih života, a više bulevarskoj komediji zabuna sa sretnim završetkom, premda je Grlić za svoj film tvrdio kako je to ‘intimna ljubavna priča o četvero ljudi’, a Vinko Brešan da kao redatelj nema ‘nikakve potrebe za smiješnim’. Naime, i Grlić u filmu i Brešan u predstavi nastoje odavati ton kakve-takve ozbiljnosti u odnosu na objektivnu težinu teme, ali ni jedan ni drugi se nisu naročito odmaknuli od komičnog teksta Ante Tomića, koji sve što piše u pravilu okreće na šegačenje i zezanciju. Tako se i osnovna slabost ove predstave svodi na problem da se o jednoj međunacionalnoj drami staroj sto godina koja je odnijela nebrojene žrtve na objema stranama – samo u ljeto 1995. pod prijetnjom smrti Hrvatsku je napustilo oko dvjesto dvadeset tisuća Srba – jednostavno ne može govoriti na način bilo čega smiješnog. U tome nema ništa komično, jednako kao i kod odnosa Turaka i Armenaca, Nijemaca i Židova, Britanaca i Hindusa, bijelaca i crnaca u Americi, da ne nabrajamo dalje. U tom smislu i igra glavnih glumaca stoji u ovoj predstavi negdje u karikaturalnom raskoraku: Borko Perić bi trebao biti i rigidni hrvatski nacionalist i homoseksualac, a Nikša Butijer, kao policajac Srbin, trebao bi biti ozbiljan kada priča o rodnoj kući koja je oteta nakon Oluje, ali i smiješan kako bi predstava ipak bila bliža komediji.

Paradoksalna je činjenica, koja je već postala dio ovdašnjeg mentaliteta, da se povijesna trauma hrvatsko-srpskih odnosa ili konkretnije položaja Srba u Hrvatskoj ogleda i u tome što se o tim odnosima i o tom položaju može uglavnom razgovarati ili preko nišana ili na način jeftinih političkih viceva. Predstava ‘Ustav Republike Hrvatske’ pokušala se oprezno približiti nervu razumijevanja problema, ali je stigla tek do političkog gega i do gromoglasnog smijeha iz gledališta. Za nešto hrabrije očito nije bilo petlje ili kako se to kod nas pljesnivo kaže – još nije vrijeme…

1/1