>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Pobuna nije moguća

‘Noćni život’ u ZeKaeMu: Zar je zaista sve što trebamo znati o ovom vremenu činjenica posljednjeg čina poraza svijeta koji je prije stotinu godina započeo s velikim civilizacijskim nadama, a danas završava u depresiji, okružen tehnološkim čudima i korporacijskim moćnicima iza zavjese?

Je li danas moguće masovnim demonstracijama oboriti nepravedan društveni poredak? Glavna teza predstave ‘Noćni život’, nedavno premijerno izvedene u Zagrebačkom kazalištu mladih, jest da tako nešto nakon svega nije realno. Zašto? Depresivnim tonom ona sugerira da se ljudsko zajedništvo danas razmrvilo u hiljade beznačajnih komadića koji, nošeni burama vremena, nisu u stanju ujediniti se u artikuliranu energiju društvene emancipacije. Ono što preostaje su grupice očajnika koji na sprudovima loših događaja treniraju iluzorne pokušaje pobune ili vlastitu nemoć utapaju u seksu, apatiji i očajničkom cviljenju pod otvorenim nebom. Komad je napisao Ivan Vidić, talentirani pisac srednje generacije čija poetika, ako se sjetimo njegovih komada ‘Harpa’, ‘Veliki bijeli zec’ i ‘Octopussy’, počiva na razočaranosti hrvatskim prilikama, u dvadesetogodišnjem luku od nacionalističke histerije do lopovskog razvlačenja javnih dobara. Režiju potpisuje kultni Paolo Magelli, koji već godinama funkcionira kao svojevrsni lijevi aktivist na rezervnim položajima, pokušavajući u svojim predstavama smisliti formulu za novu ideju društvenog angažmana koju, nažalost, ne pronalazi.

Motivacijski, ‘Noćni život’ predstavlja i neku vrstu hrestomatije izgubljenih ideala 20. stoljeća, no ono što na kraju ostaje nije ništa drugo do gorki okus poraza i beznađa. Junaci ove predstave, od studentskih aktivista, degradiranih radnika i feministkinja do akademskih teoretičara, boraca za ljudska prava i penzionera, bauljaju nekim od trgova majčice Evrope, manično praveći barikade i očajnički uzvikujući sve moguće parole, ne vjerujući da će ono što uzvikuju uopće dobaciti do sljedećeg jutra. Na kraju svi završavaju iskrivljenih lica pred prvim redom gledatelja, svirajući na instrumentima kojima kao da izražavaju vlastiti plač, želeći poručiti publici: nemoćni smo. Tu simfoniju čemera i jada korektno je predstavio mnogobrojni ZKM-ov ansambl, od Katarine Bistrović Darvaš, Pjera Meničanina, Doris Šarić Kukuljice, do Nataše Dangubić, Sretena Mokrovića, Milivoja Beadera, Anđele Ramljak, Frana Maškovića i drugih, gdje je svatko od protagonista imao priliku i za svoju petominutnu glumačku minijaturu.

Nemoć je očito osnovna intonacija ove predstave, a ono čega u njoj nema i što je politička ljevica historijski izgubila, a s njom i čitav svijet, jest ideja ljudske topline i društvene solidarnosti. Stoga je nemoć i centralna točka moguće polemike s ‘Noćnim životom’: Zar je moguće da osim apatije i beznađa današnji čovjek ne uspijeva smisliti ništa bolje? Zar je zaista sve što trebamo znati o ovom vremenu činjenica tog posljednjeg čina poraza svijeta koji je prije stotinu godina započeo s velikim civilizacijskim nadama, a danas završava u depresiji, okružen tehnološkim čudima i korporacijskim moćnicima iza zavjese?’ Može li se dogoditi revolucija bez rata, pa još i takva koja neće pojesti svoju djecu?’ pita se Katarina Pejović u katalogu predstave.

Takva revolucija je bez sumnje moguća, ali redatelj i pisac u nju ne vjeruju: ono što je nakon svih ideoloških katastrofa potrebno jest temeljna unutarnja transformacija ljudskih bića za potrebe onoga prvoga do nas, za slabijeg, za onoga kojega smo spremni voljeti – dakle sve ono što je danas tako nesuvremeno i tako demode. U svijetu u kojemu vladaju bešćutnost i novac takva transformacija je moguća jedino kao neka vrsta emotivne gerile koja je uvijek bila jača od svake gole sile. Nazovimo je, bez imalo patetike, ilegalom ljubavi – njoj vrijedi založiti život i vlastitu žrtvu, umjesto mazohističke razočaranosti koja, od početka do kraja, pršti u ovoj predstavi.

1/1