>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Kazališna kritika: Putovanje na mjesto nesreće

‘Gospođa Bovary’ u Dramskom kazalištu Gavella: Predstava je kreirana kao elegična melodija Emminih uzleta, sumnji i nadanja

Prilično je sigurno da je velik broj današnjih mladića i djevojaka gimnazijske dobi, negdje na kraju puberteta i na početku ozbiljnijeg emotivnog života, pročitao roman ‘Gospođa Bovary’ Gustavea Flauberta, utjecajnog francuskog pisca sredine 19. stoljeća. Više nego drugdje, mladi čitatelji se u ovom romanu susreću sa svijetom u koji njihova mladost gleda s neskrivenom znatiželjom i napetošću: udana mlada žena, okružena provincijskom dosadom i ne baš inventivnim mužem, izazvana je da se baci u naručje avantura, drugih muškaraca i financijskog rizika. Vrele strasti i seksualni užici pomiješat će se s ljubavnim dramama, a dremljiv život na selu pretvorit će se u napetu melodramsku akciju, punu tajnih sastanaka, nenadanih poteza i riskantnih odluka glavne junakinje. Na kraju, kao da je ispala iz jurećeg vlaka, Emma Bovary morat će definitivno stati, morat će umrijeti, jer toliko burnih ljubavi i izjalovljenih želja nije mogla nositi sama.

Modernu teatarsku verziju ovog sjajnog romana gledali smo ovih dana u istoimenoj predstavi Dramskog kazališta Gavella. Za razliku od vrlo realističnih i dramatičnih opisa ljubavnih i egzistencijalnih peripetija glavne junakinje u romanu, predstava opisuje gospođu Bovary u nekoj vrsti emotivne izmaglice: ona kao da plovi za svojim avanturama, pjevuši i šapuće sama sebi; čas je vidimo s jednim, čas s drugim ljubavnikom koji trepere oko nje, a njezine žudnje, uzdasi i nezadovoljstva bacaju je košmarno s jednog na drugi kraj pozornice. Predstava zato nije kreirana kao priča s radnjom i zapletom nego kao serija ljubavnih susreta koji kao da su se već dogodili, kao putovanje na mjesto nesreće i kao elegična melodija Emminih uzleta, sumnji i nadanja. To svojevrsno ljubavno pismo gospođe Bovary samoj sebi i taj unutarnji portret glavne junakinje i njezine sudbine pokazali su se dobrim ključevima za razumijevanje predstave. Gavellina publika, koja tradicionalno više voli dramski patos i emotivne oluje nego egzistencijalnu bezizlaznost i ogoljivanje do kosti, voljet će ovu tragičnu ljubavnu priču, ispričanu s dobrom količinom suptilne odmjerenosti.

Za ovakvu pjesmu u prozi bila je potrebna rafinirana dramatizacija romana, a za nju je odabrana spisateljica Ivana Sajko, koja se specijalizirala za teme ‘ljudi s greškom’, one na rubu i u procijepu. Ipak, za razliku od njezinih tipičnih autorskih radova ‘Žena-bomba’ i ‘Trilogija o neposluhu’, u kojima zastupa pravo svojih junaka na prkos i otpor, ‘Gospođa Bovary’ je posveta glavnoj junakinji i njezinom pravu na snove i slobodu, premda će je ti snovi odvesti do samoubojstva. Zato na kraju predstave oko gospođe Bovary nije ledeno ‘kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora’, kako piše u romanu, nego junakinja odlazi u vječnost zagrljena sa svim svojim ljubavnicima.

Uloga gospođe Bovary pripala je Jeleni Miholjević, iskusnoj glumici koja se u svojoj karijeri uspješno nosila s kompleksnim heroinama i melankoličnim gubitnicama, uloga muža (‘on je volio nju a ona nekog drugog’) povjerena je Igoru Kovaču, dok ljubavnike igraju Franjo Dijak, Sven Medvešek i Filip Križan, svatko na svoj upečatljiv i karakterističan način. Redatelj je Saša Božić, koji svoj autorski rukopis često ispisuje u nekom međuprostoru između drame, ispovijedi i scenskog performansa.

Predstava ‘Gospođa Bovary’ je san o senzibilnoj i usamljenoj ženi, koja ne uspijeva pronaći izlaz iz labirinta vlastitih fantazija, dosade i lakomislenih želja. Što se događa kada svane jutro, kada se junakinja budi s podočnjacima i migrenom, kada mora zasukati rukave, odvesti dijete liječniku i platiti račune – ostaje da razmislimo sami.

1/1