>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kinder ustaše

Nakon što je Božidar Alić na facebook profilu objavio snimku svoga petogodišnjeg sina kako recitira ‘Za dom spremni’, javnost se mogla uvjeriti da je talentirani dječak već sada usvojio sva znanja i vještine potrebne za obnašanje odgovorne dužnosti ministra kulture

Nakon što je na facebook profilu objavio snimku svoga petogodišnjeg muškog djeteta kako poslušno recitira ‘Za dom spremni’, dosta je jasno kakav se projekt razvija u obitelji Božidara Alića: glumac obučava sina da jednom postane ministar kulture. Eto primjera kako staložen i mudar čovjek dugoročno kroji karijerne planove, kako za sebe, tako i za voljenog potomka.

Dobra je vijest što se iz snimke koja traje nekoliko sekundi savršeno dobro vidi kako je talentirani malodobnik već sada usvojio sva znanja i vještine potrebne za obnašanje odgovorne dužnosti ministra kulture RH. Ostaje još da malko odraste, ležerno prošeta kroz obrazovni sustav, namakne kakvu diplomu i zadovolji ostale formalne uvjete, e da bi potom s visoke državne funkcije provodio u djelo ono što ga je tata naučio u najranijoj mladosti.

Sasvim je moguće da je i mali Zlatko Hasanbegović svojedobno prošao sličan obiteljski dril. Kao što postoje ambiciozni roditelji koji svoje mladunce čim prohodaju izlažu mukotrpnim sportskim aktivnostima, često uz rizik da ih učine trajnim invalidima, ne bi li ovi kroz uspjeh u nogometu, tenisu ili nečem sličnom osigurali sretniju budućnost cijeloj obitelji, tako postoje mame i tate što zarana nastoje svoju djecu osposobiti za hrvatski politički život, čvrsto vjerujući da će nadareni mališani jednom usrećiti cijelu naciju.

Ako su u tome uporni, rezultati su izgledniji nego na sportskome polju. Sudeći po svemu čemu ovih dana svjedočimo, Zlatku Hasanbegoviću čak ni dugogodišnje grijanje školskih klupa nije ugrozilo temeljna znanja usvojena u predškolskoj dobi, te je uz pomoć njih – i samo njih – uzeo sjekiru u ruke kako bi nacionalnu kulturu i nezavisnu medijsku scenu doveo u red. Roditeljska deviza bila je otpočetka čelično jednostavna: ukoliko si u Hrvatskoj ‘za dom spreman’, bit ćeš spreman i za ministarske izazove.

Kućni filmski uradak Božidara Alića, kojim je eklatantan primjer obiteljskog nasilja pretvorio u javno dobro, svjedoči o upornosti i pedagoškoj sistematičnosti oca familije. ‘Za dom spremni!’ izgovara dječarac, a brižni ga roditelj potiče: ‘Još jednom!’; ‘Za dom spremni!’, ponavlja mališan, a tatica zadovoljno uzvraća: ‘Bravo!’ Videozapis je tu prekinut i možemo samo pretpostaviti da je sinčić za nagradu dobio dvije kockice čokolade, a otac dupli konjak, te su se oboje okrijepili pred novu turu torture.

U zemlji čiji su žitelji svakodnevno izloženi mentalnome silovanju, maloljetnici ne mogu biti izuzetak. Da Božidar Alić bešćutno siluje vlastito dijete, da sladostrasno nasrće na njegovu nevinost ovećim kukastim križem, izvan je svake sumnje, no ono što još više impresionira je socijalni ambijent u kojemu takav čin biva normaliziran, i to do mjere da će ga silovatelj bez nelagode dokumentirati i njime se hvaliti na mreži.

Pouka bi valjda imala biti da ne možeš imati i Nezavisnu Državu Hrvatsku i nezavisno djetinjstvo. Pritom, ubrzano se postavlja društvena i institucionalna infrastruktura pomoću koje će napori angažiranih roditelja biti na odgovarajući način nadograđeni: čini se da je samo pitanje dana kada će se Alićev kućni odgoj doslovno pretočiti u obavezan školski program.

Masovna proizvodnja kinder ustaša ionako nije nova stvar. Odavno je već postalo prestižno oglasiti da su ti sinčić, kćerkica ili pudlica još od pelena lojalni Poglavniku i domovini. Svake godine – najprije u svibnju, potom u kolovozu – u prilici smo promatrati pompozne modne revije na kojima djeca, pod budnom roditeljskom paskom, defiliraju u pomno skrojenim nacističkim uniformicama, s crnim kapama iznad klempavih ušiju, najčešće u Bleiburgu i Čavoglavama, a od nekog vremena i u centru građanski ucifranog Zagreba. Mame i tate ih vrlo rado izlažu i na misama za Antu Pavelića u Crkvi Ranjenog Isusa koje se organiziraju, prikladno, na kršćanski blagdan Nevine dječice. Naprosto, kultura njegovanja ustaškog fašizma u Hrvatskoj je odviše važna da bi bila uskraćena najmlađim naraštajima.

Značajan iskorak u raširenoj praksi nacifikacije djetinjstva učinio je još u jesen 1994. Ante Baraba iz okolice Zadra (inače poznat po tome što je, deset godina ranije, na nogometnoj utakmici između Hajduka i Tottenhama ritualno dekapitirao pijetla) nadjenuvši svojem tek rođenom sinu ime Ustaša. Kada je mlad Ustaša napunio 15 godina i upisao Tehničku školu jedna je naivna psihijatrica pozvala Centar za socijalnu skrb da reagira ‘jer će dijete zbog neodgovornosti roditelja biti traumatizirano i označeno’ i jer ‘tu tešku stigmu nije lako nositi’, da bi ćaća Ante, uputivši nadobudnu psihijatricu na Ugljan, uzvratio kristalno jasnim objašnjenjem o podudaranju državnih i privatnih težnji: ‘Ja sam mu ime Ustaša predložio, a država prihvatila.’

Kakve je sve posljedice kroz odrastanje osjećao Ustaša Baraba, noseći nacističku etiketu što mu je ljubljeni otac zatefterio u krsni list, možemo samo nagađati, no posve je sigurno da – nakon perioda blage društvene nestabilnosti, koji počinje onim Sanaderovim ‘Hristos se rodi’, a završava podizanjem šatora u zagrebačkoj Savskoj ulici – danas njegovo ime izaziva masovno poštovanje, te ga je, u slučaju da se mladićev administrativni identitet protegnuo i na ideološki afinitet, primjerenije nositi kao orden nego kao stigmu.

Međutim, te 1994. godine Ustaša Baraba nije bio tek novorođeni tatin sin, već dijete Hrvatske u punom smislu riječi, kao što je to danas i Alić Junior, kao što je to bio – doduše, s preko dvadeset godina u guzici – i Ivica Kostelić kada je uoči jedne slalomske utrke svečano izjavio da se osjeća ‘spremnim poput njemačkog vojnika 22. lipnja 1941.’ i da je ‘nacizam bio zdrav sistem’, budući da ga je prije toga strogi otac Ante godinama sportski instruirao kako treba prezirati ‘dikobraze’, voljeti etnički čistu državu i sanjati plavookog narodnog vođu. Nacionalna elita, uzgred budi rečeno, tada je teškim naoružanjem raspalila po kritičarima Kostelićevih istupa. ‘Ovo je pokušaj sloma hrvatskog optimizma, hrvatskog sna, koji je esencijalno važan za Hrvatsku!’ kreštao je, primjerice, arijevac Slaven Letica.

Četvrt stoljeća takvog djelovanja hrvatskih intelektualnih, kulturnih i političkih prvaka i jest razlog što se Božidar Alić ne stidi kada svoj pedagoški pothvat – ustaško iživljavanje nad sinom – sprema u digitalni paket i šalje na uvid blagonaklonoj javnosti. Budući da Junior već sada zna isto što i odrasli ministar Zlatko – kako mrziti Jugoslavene, komuniste i ostalu gamad, tj. kako pokretati tenkovske gusjenice hrvatske kulture – ponosni roditelj nema razloga osjećati se kao socijalni autsajder, ili čak strepiti od kaznenoga progona zbog širenja zakonom zabranjenih fašističkih parola, naprotiv, ohrabruje ga upravo usuglašenost s vladajućom političkom voljom, pa može biti miran kao i otac Baraba: Ja predlažem, država prihvaća!

Koliki god bio debil, on ispravno shvaća da romantizacija ustaštva u ovoj zemlji nikada nije pripadala folklorno-nostalgičnom žanru, već je predstavljala ozbiljan državni projekt, još od poruke Mesije da je ‘NDH bila izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda’. Ovdje su stvarno tisuće partizanskih spomenika raznesene u paramparčad, stvarno su zbrisane sve memorabilije na antifašističku borbu, stvarno su uklonjeni nazivi trgova i ulica u spomen ‘žrtava fašizma’, stvarno je današnji najprodorniji propagandist vladine politike dijelio letke s parolom ‘Židovi van!’…

Nije se dakle nikada radilo tek o doživljaju antifašizma kao ‘floskule’ – kao što to propovijeda odrasli ministar kulture – nego o organiziranom naporu da se ‘floskule’ unište golemim količinama dinamita i drugim sredstvima državnog intervencionizma, a posve su slična oruđa i strategije što ih vladajući jurišnici aktiviraju ovih dana. Taj strah da su ‘floskule’ realnije od njihova službenog opisa, uostalom, može odrediti i buduću sudbinu Alićeva ljepuškastog sina.

Vrijeme je, naime, zajeban igrač, nije mudro iskazati mu puno povjerenje. Tko zna, možda će se Alić Junior kada dohvati punoljetnost napokon suočiti s ocem i – ogorčen što je ovaj kućnu indoktrinacijsku seansu pretvorio u javnu činjenicu, koja još uvijek cirkulira mrežom – iz dubine duše mu pljunuti u lice, upravo kako glumac to zaslužuje.

‘Zašto, sine?’ možda će se naglo otrijezniti roditelj.

‘Zato, tata, jer mi se ruga cijela Jugoslavija.’

1/1