>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Klasni sastav radničke klase

Operaisti su svojevremeno izradili tablicu stupnjeva u razvoju kapitalizma, kojima odgovara posebni povijesni klasni sastav, čiji je nosilac neka posebna skupina radništva. Najprije su to bili urbanizirani masovni radnici, zatim profesionalni radnici preciznih industrija, pa masovni radnici fordističke industrije, a danas je to 'društveni radnik'

Današnji kapitalizam – svi to vide – nije kao onaj od jučer. A opet je – i to svi vide – onaj isti dobar stari kapitalizam. Naravno, za onu manjinu i njezine različito dobrovoljne sluge, koji se svakodnevno bude s prave strane postojećeg poretka.

Ono što se promijenilo u današnjem kapitalizmu, spram onoga od prije nekoliko desetljeća, jest mjesto na kojemu se događaju strukturna odvajanja, nužna za to da bi suvremeni kapitalizam funkcionirao. U fordizmu je kapitalizam omogućavala odvojenost radne snage od sredstava za proizvodnju. Radnici, kao nosioci radne snage, mogli su se uključiti u proizvodni proces samo preko tržišta. Na njemu su prodavali svoju radnu snagu po cijeni koju su određivali povijesni odnosi u klasnoj borbi. Koja će biti cijena radne snage ovisilo je o tome što jedno društvo smatra egzistencijalnim minimumom, tj. najmanjom količinom dobara uz koja se može preživjeti. Ali tu su i druge okolnosti. Primjerice, je li zaposlenost u društvu ujednačena ili za nadnicu rade samo muškarci; kolika je rezervna armija rada koja pritišće tržište radne snage; kada se djeca ekonomski osamostaljuju… I, prije i poslije svega, cijena ovisi o tome kako su organizirane suprotstavljene strane u odnosima između rada i kapitala. Nakon toga, kupac radne snage, kapitalist, u proizvodnom je procesu upotrebljavao upotrebnu vrijednost radne snage, koja se sastojala u tome da je sposobna proizvesti više vrijednosti no što je sama vrijedna.

Upotrebu radne snage, njezino iskorištavanje, kapitalist je organizirao pomoću organizacije samog radnog procesa. Povećavanjem produktivnosti rada radnica i radnik su u sve kraćem vremenu proizvodili vrijednost svoje nadnice, tako da im je ostajalo sve više vremena za proizvodnju viška vrijednosti za kapitalista. Tehnička organizacija proizvodnje tako je konkretni dispozitiv – onaj nepromjenjivi uvjet kojemu se radna snaga mora pokoravati želi li proizvoditi. Sredstva za proizvodnju, već samom svojom tehnologijom, određuju kako se radna snaga mora ponašati u samom proizvodnom procesu. Pa, shodno tome, i kakva mora biti da bi se u njega uopće uključila. Mora li biti kvalificirana ili nekvalificirana, dobro obrazovana ili priučena, jaka ili spretna, rutinska ili pronalazačka, šuteća ili brbljava… Taj 'oblik', koji kapital utiskuje radnoj snazi, možemo nazvati, zajedno s teoretičarima talijanskog operaizma, a po analogiji s Marxovim konceptom 'tehničkog sastava kapitala', tehničkim sastavom radne snage. Ovaj tehnički sastav radne snage je dakle rezultat konkretnog nasilja koje kapital vrši nad radnicima. On je rezultat klasne borbe kapitalističke klase. Kapital dakle određuje radnike kao povijesno konkretno izoblikovanu radnu snagu. U fordističkoj fazi kapitalizma to se određenje proteže na cjelokupnu organizaciju života. Kako ćemo se obrazovati, kojim ritmom ćemo živjeti (ustajati se, lijegati, provoditi), u kojim životnim ciklusima (godine školovanja, godine zaposlenosti, brak, djeca, penzija), sve do mentaliteta i kulture. U fordizmu su radnici i potrošači proizvoda kapitalističke proizvodnje. A to onda znači da kapital određuje što ćete i kada kupiti. Kakvi će biti vaša kuhinja ili kupaonica, hladnjak ili stroj za rublje, ne na kraju televizor i što ćete na njemu gledati. Kako ćete se oblačiti i što ćete jesti.

U tim uvjetima radnici su ipak organizirali svoj otpor spram kapitala. A mogli su uspjeti samo tako što su se organizirali u klasu. Oduprli su se dakle politički! Organizacijski oblik koji su pritom iznašli možemo nazvati političkim sastavom radničke klase. Politički sastav klase uvijek se organizira u konkretnoj povijesnoj situaciji, koju u temelju određuje podređenost kapitalu, a to znači i tehničkom sastavu radne snage. Zato politički sastav radničke klase, kako je on nadodređen tehničkim sastavom radne snage, možemo nazvati klasnim sastavom radničke klase.

Radništvo je kao radna snaga uvijek podređeno kapitalu. No sa stajališta kapitala samog, tehnički sastav radne snage uvijek je povijesni odgovor kapitala na prijašnji klasni sastav radničke klase. Kapital dakle uvijek na neki način kasni u fazi. I radništvo je – samo ako mu uspije da organizira politički sastav radničke klase – tu potencijalno u prednosti. Spomenuti operaisti (Alquati, Panzieri, Tronti, Bologna, Negri) izradili su svojevremeno i tablicu stupnjeva u razvoju kapitalizma, kojima odgovara posebni povijesni klasni sastav, čiji je nosilac neka posebna skupina radništva. Najprije su to bili, na početku velike industrije, urbanizirani masovni radnici. Zatim profesionalni radnici preciznih industrija. Pa masovni radnici fordističke industrije. Dok je to danas "društveni radnik".

Fordizam je svojedobno iz tvornica prognao visokostručnog radnika i nadomjestio ga onim priučenim. Tako je on postao još ovisnijim od kapitala, uvijek priučen samo za neko određeno radno mjesto. Fordistički radnik bio je i podređeniji unutarnjoj tvorničkoj hijerarhiji od stručnog radnika precizne industrije. Na svom početku je fordizam, ali i naš tranzicijski postfordizam, izgnao sindikate iz tvornica, te je sebi podredio cjelinu života radnih masa. A to znači kako u proizvodnji, tako i u potrošnji, te u organizaciji slobodnog vremena.

Iako je fordizam razbio politički sastav predfordističkog stručno osposobljenog proletarijata, to znači samo da mu je u lice puhnuo njegov novi politički sastav. Taj je uspio, što vlastitom borbom, što okolnostima da je bio potreban 'svojim' državama u svjetskim sukobima, izboriti socijalnu državu. Socijalna država organizirala je ponovno prisvajanje društvene moći, od strane onih kojima ju je kapital već jednom oduzeo. Socijalna je država, na svoj etatistički način, vraćala intelektualne moći proizvodnih procesa svim pripadnicima društva. To je činila putem javnog obrazovanja i putem solidarnosti među generacijama, i to utemeljenoj izvan tržišnih odnosa, u mirovinskim sistemima. Ali i izvan tradicionalnih odnosa srodstva, koji danas ponovno dobivaju na važnosti. Socijalna država vraćala je tako izgubljenu društvenu solidarnost barem pomoću javnog zdravstva i socijalne skrbi.

Sve to napao je suvremeni neoliberalizam. U terminima ove analize, on je napao dostignuća fordističkog klasnog sastava radničke klase. Ali ovoga puta nije bilo dovoljno da kapital samo pomoću novog tehničkog sastava radne snage razori prijašnji politički sastav radničke klase. Dosadašnju igru, u kojoj je bilo moguće da kapital tehničkom reorganizacijom radnih procesa 'lovi' radničku klasu i onda razbija njezin politički sastav, bilo je moguće igrati sve dok je kapitalistički način proizvodnje omogućavala odvojenost radne snage od sredstava za proizvodnju. Ta odvojenost, naravno, opet postoji. U nas ju je osigurala pretvorba, koja je omogućila valove privatizacija. No ta odvojenost više nije odlučujuća u situaciji kada industrijska proizvodnja, barem u nas, više nije hegemona. A to znači da se sve druge, ovdje sada hegemone proizvodnje, više ne ugledaju na industriju kao na svoj obrazac po kojemu djeluju. Potrebno je dakle ispitati novi tehnički sastav radne snage i iz njega (ne)proizašao politički sastav radničke klase, ali i sva nova mjesta odvajanja, da bismo uopće spoznali mogućnost sadašnjeg klasnog sastava radničke klase.