Filmski kritičar Nenad Polimac bio je među prvima koji su devedesetih krenuli u razbijanje pojma jugoslavenske kinematografije. Kao urednik tv-programa tjednika ‘Globus’ uveo je praksu po kojoj su jugoslavenski filmovi postali isključivo republički – hrvatski, srpski itd., odnosno ispadalo je da jugoslavenski kinematografski okvir nikad nije ni postojao. Ono što je Polimac začeo prihvatili su gotovo svi, a oni manje inteligentni išli su toliko daleko da su Hrvatsku, na temelju jugoslavenskog predstavnika ‘Surogata’, svrstali u zemlje dobitnice Oscara (!?). Čini se stoga paradoksalnim da upravo vodeći razbijač jugoslavenskog filma kao svoje prvo samostalno autorsko knjiško djelo objavi ni više ni manje nego ‘Leksikon YU filma’, no tu je paradoksalnost lako objasniti. Još od kraja osamdesetih glavni interes nekad ozbiljnog kritičara zarade su filmova, pa je vjerojatno vodeći se istom komercijalnom logikom zaključio da će knjiga koja tematski pokriva cijelu bivšu Jugoslaviju lakše ostvariti profit od one primarno namijenjene pet puta manjem hrvatskom tržištu. Stoga je priznao postojanje jugoslavenske kinematografije, štoviše, stavio je u naslov knjige odrednicu ‘YU film’ a ne ‘YU kinematografija’, čime implicitno sugerira da se nije radilo samo o zajedničkoj industriji nego i o bitnim estetskim sponama nekadašnjih filmskih Jugoslavena.
U leksikonu koji u svom manjinskom dijelu sadrži i portrete istaknutih filmskih kreativaca te kratke problemske osvrte na nekoliko tema (npr. crni talas i prašku školu), Polimac ponajprije obrađuje dugometražne igrane filmove nastale od 1947. do 1990. (njih 228 od ukupno gotovo 900), a podijelio ih je u dvije cjeline – ‘Najbolje od YU filma’ (72 naslova s otprilike karticom teksta o svakom) i ‘Bez njih se ne može’ (146 naslova s tekstom obično manjim od pola kartice po filmu). Međutim, kriterija koje je sam postavio nije se uvijek držao. Tako je među najbolje jugoslavenske filmove stavio npr. i Zafranovićevu ‘Okupaciju u 26 slika’ o kojoj piše vrlo kritički i kojoj bi po njegovoj vlastitoj logici puno prije mjesto bilo među filmovima koji su bitni, ali ne nužno po svojoj kvaliteti, dakle u segmentu ‘Bez njih se ne može’. U tu je pak skupinu uvrstio i filmove poput ‘Štićenika’ Vladana Slijepčevića, koje je kritički naružio, a da nije objasnio po čemu su ipak nezaobilazni. Polimčevi kvalitativni kriteriji, inače, znaju biti krajnje čudni – pokraj niza općepriznatih klasičnih naslova, među najbolje filmove uvrstio je i trash uratke poput Hladnikove ‘Maškarade’ i ‘Valter brani Sarajevo’ Hajrudina Krvavca, istovremeno daleko potentnije radove potonjeg, ‘Diverzante’ i ‘Most’, smjestivši u manje prestižnu skupinu, kao što će među najbolje staviti i osrednji Čengićev ‘Gluvi barut’, ali ne i njegov fascinantni debi ‘Mali vojnici’.
Ako smo pri procjeni umjetničkih dometa na skliskom subjektivnom terenu, na onom faktografije stvari bi trebale biti pouzdane, no nisu uvijek. Neobično je da se kritičaru Polimčeva iskustva i informiranosti omaknu sadržajno netočni opisi pojedinih filmova (npr. Mitrovićevih ‘Signala nad gradom’ ili Kadijevićeva ‘Praznika’), da ne zna da se Zlatna palma u Cannesu dodjeljuje samo za najbolji film, a ne za režiju ili sporednu ulogu, odnosno da preuzima krivi podatak o Anti Babaji kao asistentu Jacquesa Beckera, iako je sam Babaja to davno demantirao. ‘Leksikon YU filma’ ipak ima stanovitu informativnu vrijednost jer njegov autor u tom smislu generalno dobro poznaje materiju, i svakako može poslužiti kao priručni podsjetnik. Međutim, uz svu skepsu, od medijski najistaknutijeg hrvatskog filmskog kritičara zasigurno se očekivalo više u knjiškom debiju ostvarenom u 67. godini života.
