Vooo-jvooo-diii-naaa… jednostavno je, lakonski poručivao refren songa braće Vranešević, njihove prve autorske suradnje na soundtracku sjajnog filma ‘Zdravi ljudi za razonodu’ Karpa Godine, iz godine 1971. Što se tiče neoavangardnih umjetničkih tendencija na jugoslavenskom prostoru, uz neke važne iznimke poput ljubljanske scene i još šačice rasutih autorskih osobnosti, one bi se – ili barem njihov najvibrantniji dio – mahom također dale smjestiti u psihogeografski pejzaž tih četiriju razvučenih slogova. Intenzivnim i temeljitim, a ipak historijski već u nekoj mjeri razočaranim pokušajima prevrednovanja svijeta u kojem žive i pripadajuće umjetnosti u vojvođanskoj su se ravnici tada, spomenimo samo neke, bavili Vujica Rešin Tucić, Voja Despotov, Vlada Kopicl, Želimir Žilnik, Sloba Tišma i Miroslav Mandić, uz poseban doprinos umjetnika i umjetnica mađarskog izraza, poput Katalin Ladik i Otta Tolnaija.
Siniša Tucić (1978.), jedan od viđenijih predstavnika sada već srednje generacije suvremenoga srpskog pjesništva, umnogome je sasvim legitiman baštinik i nastavljač skicirane tradicije. Interes za apostrofirani korpus i srodne poetičke strategije potječe dijelom vjerojatno iz obiteljskog konteksta (Rešin Tucić) i novosadskog miljea (Kopicl urednički i selekcijski potpisuje ovu knjigu), no pobrojano valja uzeti tek kao okvir. Uz brojne performerske projekte te muzičke i intermedijalne suradnje, koje također lako nalaze mjesto unutar naznačenoga prosedea, Tucić je u svoje četiri do sada objavljene knjige ponudio za to sasvim dovoljno razloga. Karakteristični neoavangardistički postupci i matrice čvrsto prisutni u temeljima njegovog pisma prošireni su i nadograđeni nasljeđem sub i kontrakulturnih pokreta te postmodernim književnim praksama, suočeni s novom tehnološkom revolucijom i prostranstvima cyberspacea.
‘Pobacani pasvordi’, s trideset i tri pjesme kronološki raspoređene u tri ciklusa, donose izbor iz svih dosad otisnutih Tucićevih knjiga, uz adekvatne engleske prijevode srpske pjesnikinje s nekad njujorškom a danas pariškom adresom, Nine Živančević. Priređivač se, s obzirom na reprezentativan i prema inozemnoj publici potencijalno usmjeren karakter izdanja, odlučio za nešto manji broj naslova no što je za ovakve izbore uobičajeno, no to se, s obzirom na gustoću autorskog pisma te poetičku dosljednost, pokazalo dobrom odlukom. Istovremeno ponuđen je relevantan presjek kontinuiteta i diskontinuiteta u Tucićevom pismu, pri čemu su s pravom najzastupljenije pjesme iz središnje zbirke opusa, ‘Nove domovine’ (2007.). Već se prvijencem ‘Betonska koma’ iz 1996. Tucić, još srednjoškolac, predstavio kao promišljen i samosvjestan autor. Armatura tog betonskog svijeta u kojem je bog stvorio nedela, a svet postaje zagušljiva soba bila je montaža žestokih krokija svakodnevice s metastazirajućim simulakrumom medijske stvarnosti, a rezultat rastrzan kolaž punkerskog senzibiliteta. Već je tu u središte, što će do izražaja posebno doći u kasnijim knjigama, postavljena metafora vožnje koja, filmskim terminima, predstavlja istovremeno švenk, niz kratkih rezova i seriju pretapanja; Tucić i eksplicite inzistira na izmeni i mešanju slika. Mediji i tehnologija zauzimaju sve više prostora, množe se televizori, radioaparati i telefonija sve do potpune dominacije interneta, svijeta svedenog na klikabilni, mrežno dostupni hipertekst.
Tucićeve pjesme, koje najčešće započinju kao narativ, a zatim ih od centralne matrice odvlači lajtmotivima premrežen asocijativni vrtlog, funkcioniraju naposljetku kao svojevrsna mapa neuralgičnih društvenih točaka, lokalnih kako i globalnih, pri čemu pojedini stihovi, nalik pribadačama, upiru u teme u rasponu od laži multikulturalizma i neoliberalne ekonomike do kućne podjele rada. Eventualna ćemo rješenja ipak, razumije se, morati potražiti izvan stranica ove knjige. Barem dok surfujemo globalno i plaćamo lokalno / a crkva radi li radi.
