Novosti

Kultura

Književna kritika: Drukčiji Njegoš

Goran Stamenić ‘Sveti magnet’ (Treći Trg, Beograd, 2016): Intrigantan i uspio prvijenac novosadskog pjesnika lijepo se uklapa u val novoga, najmlađeg postjugoslavenskog pjesništva

Ohtu8a8zbzju0wgs7yfjj7arxx7

Bliže pamfletu nego pjesničkoj knjizi

Prvijenac novosadskog pjesnika Gorana Stamenića, rođenog 1990. u Kutini, lijepo se uklapa u niz debitantskih knjiga koje formiraju horizont najmlađega postjugoslavenskog pjesništva. Lirskim senzibilitetom upisuje se Stamenić u onu njegovu liniju obilježenu ‘pravovjernim’ nasljeđem visokog modernizma, zajedno s knjigama – navedimo samo neke – Gorana Čolakhodžića, Srđana Gagića ili Martine Vidaić; dok bi neoavangardistička i postmoderna istovremena subverzija i nadgradnja modernističkog koda obilježila njegovo ‘lijevo’ krilo, na primjer u knjigama Muanisa Sinanovića ili Alena Brleka. ‘Sveti magnet’ na tridesetak stranica donosi dvadesetak pjesama uobličenih u dva ciklusa – ‘prema vladavini anđela’, koji se može čitati i kao rasuta poema, te ‘sedam prizora iz skrivene republike mirdite’. Opsegom, riječ je o formatu koji bi se u anglofonoj knjiškoj kulturi zvao chapbookom ili pamfletom prije nego o kompletnoj pjesničkoj knjizi, no pjesništvo, srećom, nije kvantitativna disciplina. Ovakav format, uzgred, našem pjesničkom polju čini mi se nedostaje i jako bi mu dobro došao: neka vrsta ‘prijemnog ispita’ za knjigu, fokusiranog, probranog sveska koji ne robuje knjižarsko-nakladničkim standardima, lišen je količinskog imperativa, produkcijski manje zahtjevan, jeftiniji, itd.

Naslovna je sintagma preuzeta iz Njegoševe ‘Luče mikrokozma’: nekakvo me svojstvo diglo tamo, / nekakav me sveti magnet tegli, piše vladika, referirajući se na uzlazak navodno nematerijalnog dijela čovjekovog u nebo. Kod Stamenića isti je magnet na jednom mjestu eksplicite identificiran s oblakom (pripadajući dakle, barem u najširem simboličkom smislu, istome arealu), no ta je vertikala prije svega strukturna: tekst jest dihotomijski napet između gore i dolje, no metafizička je dimenzija tih kategorija upitna. ‘Vladavina anđela’ ispisana je u nepravilnoj strofici, bez velikih početnih slova i uz minimalnu interpunkciju. Ritam stiha tvoren je pomnom zvukovnom organizacijom, temeljenom najčešće na aliteracijsko-asonancijskim nizovima (roj svetih pčela živi / na tvojoj koži / titrava materija svetla u svađi / sa senkom krošnji / i te krošnje umorne / od punokrvnih trešanja), dok se u ritmu redaka izmjenjuju semantički zaokružene cjeline, opkoračivanja i oštra prebacivanja, koja nerijetko preuzimaju funkciju interpunkcije. Stamenić se ne boji klasične, modernističke metafore, niti njezine popularno-referencijalne protege – u citiranom primjeru, na tragu spomenute binarne opozicije, i u doslovnom smislu: san je nađa komaneči / siguran u svojoj nameri da postane vertikalan. Stihovi, koji ostavljanju dojam visokog stupnja samostalnosti, mjestimice gotovo lirske apstrakcije, istovremeno su gusto premreženi izravnim i neizravnim referencama na visokokulturni kanon, ali i pop-kulturno nasljeđe. U tek nekoliko strofa autor se, bez da to zakrči prostor stiha, očeše o spomenuto rumunjsko gimnastičko čudo, talijanskog neorealističkog filmaša, prerafaelitsko slikarstvo, tigra koji može i ne mora biti odraz onoga Čudininog, anđelsko paperje, koje može i ne mora reflektirati ono Prevertovo. Uvodni citat Maleševe ja kod ptice / volim tijelo kao da nas, međutim, namjerno zavodi na krivi trag. Ptica je ovdje eksplicite kastrirana od svoje uvriježene metaforičko/simboličke linije, lišena privilegije leta, slobodnog, bezinteresnog posredništva između gore i dolje. Maleš je, uzgred, jedan od ‘velikih svećenika’ onoga drugog odvjetka najmlađe lirike, dok ‘anđeli’, barem na prvi pogled, više duguju npr. Vučovim Nemenikućama.

Pjesme labavo uvezane fiktivnim simboličkim arealom prizrenske Republike Mirdite, kratkotrajne albanske državne tvorevine neku godinu dana mlađe od D’Annunzijevog Riječkog regentstva, koja ovdje funkcionira kao analogon Šamijinoj pjesničkoj Poljskoj, donesene su bez strofike, uz nešto više interpunkcije i nešto manje izvedbene discipline, no u pripadajućem poetičkom okviru. Rijetka iskliznuća odnose se uglavnom na mjestimična nekritička, nepotrebna preuzimanja općih mjesta modernističke slikovnice, bez nužne rekontekstualizacije (iscepani krvavi barjaci oblaka, ili svet drhti kao ruke koje nose heroja, ili mi nismo sigurni zašto valovi su divni / dok survavamo naša tela naga…). Mimo toga, riječ je o uspjelom, intrigantnom prvijencu autora čiji danji rad treba pratiti.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više