Stihovima u posljednje vrijeme / često pomišljam da ću umrijeti / uskoro započinje Igor Isakovski eponimnu pjesmu svoje posljednje knjige, izvorno objavljene 2013. godine u nakladi njegove vlastite, za makedonsku, ali i postjugoslavensku književnost kao budućnosnu kategoriju značajne izdavačke kuće Blesok. Neki bi, s obzirom na tužnu činjenicu da nas je Igor godinu dana kasnije iznenada napustio, tim recima i čitavoj knjizi koje su dio pridodali proročki ton, u njima tražili najavu i vjesnik nesreće. Znajući ga, čini mi se da bi i Igor sam pomalo dolijevao ulje na vatru priče o prokletstvu pjesnika, iz jednostavnog razloga što je u nju dijelom iskreno vjerovao, i jer je se nije libio živjeti. S druge strane njegova bi teška, britka ironija s rubova jednog paradoksalnog, vitalističkog nihilizma sve slično brzo pokopala kao bedastu mistifikaciju, dodajući na kraju vjerojatno, baš kao u pjesmi ‘evo ga i saksofon’, jedno jebem te u glavu. Između ova dva pola – romantičke identifikacije poezije i pjesnika u neizbježnom, no neizdrživom otajstvu umjetnosti i postmodernističkog šank-rokerskog kulerskog subjekta koji, oboružan ironijom i cinizmom usmjerenim prema društvu i, posebno, samome sebi, relativizira sve izrečeno – napeta je čitava njegova, prije svega pjesnički realizirana poetika.
Od petnaest za života objavljenih knjiga (među kojima dva romana i više zbirki kratkih priča), na našem jeziku je do sada bila dostupna knjiga priča ‘Pješčani sat’, također u izdanju Meandra, te po jedan izbor iz pjesništva objavljen u Beogradu i Podgorici. Integralno, posthumno prevedena ‘Smrt…’ donosi pedeset i pet pjesama podijeljenih u tri ciklusa, uokvirena prologom i post scriptumom. Gotovo svi sastavci – ispisani bez velikih početnih slova, nizanjem i gomilanjem koje tvori neprekinuti subritmički puls te uz čestu upotrebu trotočja, koje sugerira nedorečenost, ali i prelijevanje iz pjesme u pjesmu – promišljaju naslovom apostrofiranu gospođicu (koja se, kanonski, upravo takva, personificirana uglavnom pojavljuje u Igorovim stihovima), te predstavljaju neku vrstu osobnoga eshatološkog brevijara. Tanatoidni motivi iz memento mori areala, nokturalni svijet oproštaja, ambisa i praznine ima, naravno, svoju protutežu u živom erosu. I eros i tanatos su, međutim, posredovani dvostruko, u skladu s gore spomenutim okvirima. Subjekt pršti od maskuliniteta, snage, potencije, gordosti i vitalizma svojevrsnog barbarogenija, dok se istovremeno lomi u strahu, bolu, ranjivosti i nježnosti. Između krajnosti, kao posrednik, stoji zaborav i ludilo kao agent tog zaborava, vrsta male smrti na putu do konačnog i neopozivog ništenja sjećanja. Privremeni izlaz naći će se u opijatima, pa u svojoj ispovjednoj neposrednosti protagonistov (b)luzerski patos opetovano poziva na teško opijanje.
Isakovski je, bez sumnje – uz poznatije, mahom američke predloške – jedan od rodonačelnika onog mačistički-nježnog, drčno-ranjivog, ofenzivno-defanzivnog, patetično-samoironičnog jako-slabog protagonista toliko prisutnog u suvremenoj postjugoslavenskoj lirici, i bez njega bi teško bilo zamisliti autore poput npr. Marka Tomaša. Isakovski ne drži mnogo do klasičnih pjesničkih alatki: izbjegava figuralnost, ne posvećuje posebnu pažnju jeziku; njegove metafore nerijetko su gotovo leksikalizirane, poredbe mahom uvriježene, atribucije sintagmatske (klavir je star, šuma tamna, noć tiha) te u pjesničkom smislu ne nudi previše uzbudljivog ili novog. Generalno ga više zanima kopanje po starim ranama, ono spomenuto (ipak sasvim različito od avangardističkog) prožimanje umjetnosti i života: odjednom, / sve postaje poezija ili tako pišem pjesmu, tako dišem, jer valja dušu pretočiti u glas. Iz te ustrajnosti u bolu, nedopuštanju da se rane zatvore, Isakovski je cijedio ono najbolje u svojim stihovima, tu gorko-slatku pomirenost s porazom. Sve je / dobro i mirno, sada, reći će, dok se grad / mrvi kao presušeni komad kruha.
