I uredničko-promotorska slova i dosadašnji kritički osvrti na prozni debi Ružice Aščić istaknuli su tematski fokus na nasilje, hladni i distancirani ton kojim se o njemu pripovijeda te minimalistički postupak oblikovanja svijeta i vođenja radnje kao najprepoznatljivije crte poetike ove autorice. Doista: prezir, mržnja i ravnodušnost dominantna su osjećanja, kao što su i emotivno i fizičko zlostavljanje u raznim formatima i formama sveprisutne prakse u njenoj zbirci priča, ovjenčanoj lani nagradom Prozak (za najbolji rukopis autorice/autora do 35 godina starosti), a nedavno i objavljenoj pod naslovom ‘Dobri dani nasilja’. Uz to je primjetan i konsenzus da autoričin senzibilitet nije dublje utemeljen u domaćim književnim tradicijama: ona bi bila ‘daleka sestra autorica kao što su Herta Müller ili Flannery O’ Connor’ (Jagna Pogačnik), bez pravog pandana u književnosti naših jezika.

Kronotopi unutar kojih se ove priče odvijaju najčešće su samo skicirani, a variraju od velegradskih predgrađa, preko ruralnih zabiti ovlaš zahvaćenih ratom, do palanačkih sredina u kojima je vrijeme naizgled stalo; njihove junakinje i junaci uglavnom su povezani rodbinskim ili emotivno-intimnim vezama, ali su odnosi koje baštine destruktivni, zlostavljački i/ili naprosto toksični. Nepravdu i zločin autorica dosljedno predočava i opisuje hladno, s distance, somnambulnim glasom kakav bismo pripisali emocionalno ispražnjenoj ili sedativima umrtvljenoj osobi. Premda je pripovjedač(ic)a i fokalizator(ic)a u zbirci koliko i priča, njihove perspektive tako su ‘nivelirane’ zajedničkim pripovjednim tonom. Način pisanja Ružice Aščić ipak nije bez presedana u našoj recentnoj književnoj produkciji: fokus na trule obiteljske odnose u malim i marginalnim sredinama podsjeća na priče Radenka Vadanjela iz knjige ‘Mišomor za rođake’, dok minimalistički pripovjedni postupak u kombinaciji sa zanimanjem za svakodnevne bizarnosti čini okosnicu priča Svjetlane Gjoni objedinjenih u zbirci ‘A bilo mi je…’

U ‘Dobrim danima nasilja’ očigledna je autoričina ambicija da udari drito ‘u kost’, u kojoj uglavnom i uspijeva. U ravni stila i atmosfere zbirka djeluje koherentno i čita se kao dobro zaokružena cjelina. Ne može se poreći ni da su autoričin pristup i tematsko-motivski vidokrug već postojani i prepoznatljivi. Međutim problem nastaje onda kad jednoobraznost zbirke prerasta u monotoniju, pa mjestimice i postaje balast – do te mjere da se stilska izvedba nekih priča doista čini suboptimalnom u odnosu na njihov tematsko-motivski potencijal. Primjerice, teško je oteti se dojmu da su priče poput ‘Rasporedili se i potukli’ (o prijateljsko-ljubavničkom paru čiju sivu svakodnevicu uveseljavaju međusobne fizičke borbe bez pravila) ili ‘Rezao sam’ (o nedaćama jednog mrzovoljnog konobara) sputane unaprijed zacrtanim, striktnim parametrima realizacije te da bi u nekom drugom stilskom registru i/ili pripovjedačkoj izvedbi naprosto ‘prodisale’.

Općenito gledajući, tumornom raspoloženju i tmurnoj motivici koji dominiraju prozom Ružice Aščić svakako bi koristila humorna i (auto)ironijska crta. Na tom bi se planu ona mogla ugledati upravo na spomenutu Gjoni – općenito, previđenu i podcijenjenu kratkopričašicu – u čijim se najboljim pričama registri odbojnoga, surovog i grotesknog nadopunjuju s izljevima humora, neočekivane vedrine, čak i sentimentalnosti. Ako bi autorica ‘Dobrih dana nasilja’ na tom tragu uspjela proširiti vlastiti izraz, njena bi proza mogla vidjeti još i puno bolje dane.