Oni čitatelji koji su se upoznali s Elenom Ferrante preko prošlogodišnjeg hrvatskog prijevoda ‘Dana zaborava’ sada imaju priliku iznova se sresti s talijanskom i evropskom književnom i feminističkom zvijezdom. Jer ‘Dani zaborava’ su bili suvremeni roman, o suvremenoj ženi i raspadu braka unutar suvremenog društva i suvremene obitelji, a ‘Genijalna prijateljica’ je nešto sasvim drugo. Prvi dio tetralogije ‘Napuljskog romana’ priča je o odrastanju dviju prijateljica, Elene i Lile, koja započinje u siromašnoj napuljskoj četvrti poslijeratne Italije i čija su proklamirana literarna referenca ‘Male žene’, američki klasik iz 19. stoljeća Louise May Alcott. Dakle iz ovodobne srednjoklasne i sjeverne Italije ‘Dana zaborava’ selimo se u južnu Italiju, u sredinu 20. stoljeća, nulte godine suvremene Italije; a u referencijalnom smislu još i dublje u prošlost, u sredinu 19. stoljeća, u vrijeme američkog građanskog rata i ‘Malih žena’.
Razočaranje zbog tog napuštanja suvremenosti nije potpuno, ali se, eto, ne može sasvim zanijekati. Šok radikalne promjene opservacijskog polja i interpretacije pojava unutar njega je dubinski. U ‘Danima zaborava’ smo imali sredovječnu Talijanku na kraju braka kao na početku osobnog oslobođenja (stanovitog životnog hepienda), a ovdje sada na prvih dvadesetak-tridesetak stranicama samo čitamo o dvije djevojčice i njihovim lutkama i o tome kako je jedna od njih završila u dnu mračnog stubišta. To povlači pitanje tko je uopće E. F. Ne mislimo pritom na ono tabloidno pitanje.
Književnica poznata pod imenom Elena Ferrante odlučila se za objavljivanje pod pseudonimom kako bi zaštitila svoju privatnost. Nažalost, upravo je to razjarilo interes tabloida. E. F. bi vjerojatno uživala mnogo veću anonimnost da je objavljivala pod svojim pravim imenom nego pod pseudonimom, ali što je tu je. Tabloidi prijete otkrivanjem njenog identiteta, ona kaže da bi u tom slučaju prestala pisati i objavljivati. Tabloidna etika objašnjava da je objavljivanje informacije u interesu javnosti; javnost pak odgovara da ne želi informaciju koja bi razotkrila identitet E. F. Bez namjere da medijski reproduciramo priču o identitetu ‘najpoznatije suvremene talijanske književnice’, mi tek možemo postaviti pitanje kakve veze ima E. F. koja je napisala ‘Dane zaborava’ s onom koja je potpisala ‘Genijalnu prijateljicu’.
Za one koji su već projurili kroz cijelu tetralogiju ‘Napuljski roman’ ima kultni status. Na internetu i njegovim mrežama množe se fanovske izjave oduševljenja. E. F. kao da čitaju svi, i kćeri i majke, i portirke i profesorice. Kako stvari stoje, izgleda da smo dobili Harryja Pottera za pangeneracijsku, pansocijalnu, žensku publiku. A to je, naravno, događaj. Književni. Društveni. Feministički. Politički. Jer rampe između romana i čitateljske publike kao da je nestalo, a glas Elene Ferrante postao je glasom suvremene Talijanke, sada već i suvremene Evropljanke, uopće suvremene žene.
To je sasvim sigurno ono što E. F. ‘Genijalne prijateljice’ dijeli s E. F. ‘Dana zaborava’. Ostalo je već malo problematičnije. Kada se naviknemo da čitajući ‘Genijalnu prijateljicu’ ne dobivamo ‘Dane zaborava’, kada zanemarimo početak, i lutke, polako nam se otkrivaju i neke sasvim zanimljive pripovjedne linije. Prvi dio ‘Napuljskog romana’ priča je o primordijalnoj juhi ratnih profitera, kamorista, komunista, fašista i Crkve, iz kojih je stvorena suvremena Italija. Odnosi između djevojčica, i njihove sudbine, tek se počinju formirati. Recimo da je prvi dio tek nezahvalni uvod u kompleksni roman. Recimo da će se pravi sud moći dati tek na kraju tetralogije. Ali za sada, ovo nije ‘prava’ E. F. Čitajući ‘Dane zaborava’ skočili smo uvis – i ostali u zraku. S ‘Genijalnom prijateljicom’ nismo se još ni odrazili sa zemlje, kamoli odskočili u bestežinsko literarno stanje. No čitamo i dalje. Sastojke talijanskog poslijeratnog čobanca možda i možemo predvidjeti – od Andreottija, Bossija i Berlusconija do kralja Napulja Maradone – ali pripovjedne linije Elene i Lile kao odraslih žena ipak bi nas mogle iznenaditi.
