Dok bi hakeri željeli revoluciju bez klasne borbe, lijevi mislioci bi revoluciju bez adresiranja sfere materijalne proizvodnje – čitamo u novoj knjizi teoretičarke medija Katarine Peović Vuković. Ova rečenica jezgrovito opisuje jedno od ključnih problemskih čvorišta oko kojih se kreće studija ‘Marx u digitalnom dobu’, a koje se može prikazati i kroz pitanje: kako misliti društvenu promjenu u kontekstu suvremene medijske i tehnološke konstelacije, a pritom ne zapasti u determinizam ma kakvog predznaka? Ovu je dilemu autorica naznačila i u svojoj hvaljenoj studiji ‘Mediji i kultura’, da bi joj sad ne samo priskrbila temeljitu teorijsku elaboraciju, nego je i postavila kao polazište za promišljanje niza raznorodnih problema i fenomena – od zamisli ‘tolerancije’ i njene ideološke pozadine, sve do (novo)medijskih odjeka smrti Davida Bowieja.
Glavninu knjige čini blok naslovljen ‘Tehnologija’, koji donosi historijski pregled ključnih teorijskih i filozofskih shvaćanja i konceptualizacija tehnologije – kako onih ‘hakerske’ ili ‘lijevo-revolucionarne’ provenijencije, tako i na primjer Heideggerove ili Deleuzeove i Guattarijeve misli – te kritičko preispitivanje ovih pristupa u svjetlu naše društveno-medijske sadašnjosti. Autorica će, recimo, u podjednakoj mjeri problematizirati određene aspekte djela ključnog teoretičara mreže Manuela Castellsa i pojedine teze najpoznatijeg današnjeg mislioca komunizma Alaina Badioua.
Drugi, trostruko kraći dio knjige, naslovljen je ‘Analiza’. U tom segmentu Peović Vuković se fokusira na dva konkretn(ij)a medijska fenomena – žal za Bowiejem i recentne reakcije na tzv. izbjegličku krizu – koje razmatra u prvom redu kroz optiku lakanovske psihoanalize. Općenito, rekao bih da, uz samoga Marxa, Peović Vuković uzima upravo Lacana te Althussera i Žižeka kao ključne ‘saveznike’ u svojim teorijsko-kritičkim nastojanjima.
Od vizualno-materijalne izvedbe knjige (Durieuxova biblioteka Rotulus/Universitas jedna je od ljepših domaćih edicija uopće), preko širine u koju autorica zahvaća, sve do konkretnih znanstvenih doprinosa koje ispostavlja, mislim da ‘Marxa’ mirne duše možemo odrediti kao jedno od najvažnijih izdanja na našim prostorima u proteklih godinu-dvije, barem što se nebeletristike tiče. Šteta samo što više pažnje nije otišlo na finalno ‘peglanje’ teksta: pojedini pasaži na stilskom su planu ostali poprilično nesređeni, a u popisu literature uglavnom izostaju informacije o prevodiocima. Malo dodatnih autorskih i uredničkih završnih radova učinilo bi ovaj impresivni poduhvat samo još impresivnijim.
Na autoričine teorijske postavke i razmišljanja mogao bi se dati i jedan ‘konkretniji’ prigovor. Riječ je o njenom tretiranju tzv. borbi za priznanje – recimo, onih za afirmaciju manjinskih rodnih seksualnih identiteta i praksi. Slijedeći Badioua u odbacivanju ‘etike razlike’, Peović Vuković borbe za priznanje razlike vidi kao već unaprijed kooptirane od države, ugrađene u ideološku nadgradnju neoliberalizma i pretvorene u notorne identity politics. Takvom pretpostavkom ujedno se odbacuje mogućnost da se primjerice LGBTIQ emancipacija promatra i promišlja u drugačijim i radikalnijim parametrima nego što je to buržujski državnopravno okvir, kao i mogućnost istodobnog mišljenja različitih emancipatornih borbi. Čini mi se, međutim, da nam je danas više no ikad potrebno nehijerarhijsko mišljenje različitih emancipacija – one od kapitalizma, od patrijarhata, od heteroseksualnosti itd. – u ime svrgavanja svake hijerarhije, eksploatacije i represije. To može zvučati grandiozno, no ‘Marx u digitalnom dobu’ djelo je koje od svog čitateljstva i zahtijeva smjela razmišljanja.
