Otac nije dozvoljavao sinovima da plaču. Ali je i sam često plakao. Najčešće kad bi bio pijan. Plakao je i kad su srušeni Twinsi. Mrzio je Arape, mrzio je muslimane, i podržavao Bushevu politiku. Rušenje Twinsa je osobito teško doživio. Sin Eddy mu se pridružio u plaču. Otac je rekao da je to – to. Sljedeća meta su oni. Eddy je vidio kako Afganistan napada njihovo selo na sjeveru Francuske, njegovih osam stotina stanovnika okruženih kravama, šumama, i talibanima. Kad je majka ušla u sobu, rekla je samo ‘o ne, ne opet…’ Tako je na svom gostovanju u Zagrebu Édouard Louis, predstavljajući autobiografski roman ‘Raskrstimo s Eddyjem’, opisivao svoje odrastanje s rasističkim, homofobnim i mačističkim ocem u radničkoj, seoskoj, siromašnoj obitelji, u kojoj je sedam članova živjelo od sedam stotina eura primanja mjesečno, a većina novca se trošila na alkohol.
Otac je tražio od Eddyja da odrasta kao muškarac svoje klase: da prezire buržuje i školu, igra nogomet, a navečer se tuče po birtijama. Svaka feminiziranost, ponašanje izvan rodne i klasne norme, duboko se prezirala. Gradovi su se pretvorili u crnu Afriku, a za francusku seosku obitelj ni smrt u kanalu u pijanom stanju nije bila gora nesreća od rođenja pedera u obitelji. Mama je znala pričati kako je tata kao mlad otputovao u južnu Francusku, u potrazi za suncem, lijepim djevojkama, kako se tamo upoznao s jednim Arapinom, sprijateljio se s njim, kako su se zajedno provodili, zajedno spavali. No tata o tome nikada nije pričao. Arapi i pederi bili su samo oni koje treba pobiti.
Édouard Louis (rođen 1992. kao Eddy Bellegueule) roman ‘Raskrstimo s Eddyjem’ objavio je 2014. godine. Napada nije nedostajalo, kao ni pohvala. Roman je pao u prostor konflikta radničke klase, koja smatra da ju je ljevica napustila zbog svog posvećivanja manjinama, i LGBT zajednice koja radničku klasu optužuje za homofobnost. Mladi pisac, koji je obitelj napustio odlaskom u gimnazijski internat u Amiensu, da bi 2011. bio primljen na prestižnu École normale supérieure u Parizu, u Zagrebu je taj konflikt premostio zauzimanjem marksističke pozicije. U svom romanu on prvenstveno govori o ‘objektivnim okolnostima’, ne o ocu, bratu, bratićima. Znamo o kojim ‘objektivnim okolnostima’ je riječ: deindustrijalizaciji, smanjivanju socijalnih prava, isključivanju iz obrazovnog sustava i zdravstvene zaštite, porastu utjecaja radikalne desnice. Rasizam i homofobija su samo simptomi. Pravi problem je gubitak lijevog političkog predstavništva. Radnička klasa se valja u kanalu jer je napuštena. Prostor Eddyjeva djetinjstva u političkom je smislu prostor Nacionalne fronte. Kritičari romana okomili su se na sarkazam kojim se opisuje radnička klasa. No problem nije u tekstu, već u podtekstu; ne u opisu radničke klase, već u nedostatku političke snage koja bi trebala predstavljati njezin interes.
Édouard Louis je pobjegao u buržujsko okrilje Pariza, promijenio je ime koje je za njega bilo samo sinonim uvrede, ali nije pobjegao od klase u kojoj je odrastao. ‘Raskrstimo s Eddyjem’ roman je o poniženima i odbačenima: o gej dječaku kao pojedincu, i radničkoj klasi kao cjelini.
Ne toliko dobar koliko važan roman.
