>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Sinkopirano pisanje

Saša Drach, ‘Priče o jazzu i drugi zapisi’ (2016): Knjigu prožima dojam nepretencioznosti i opuštajuće lakoće koji ne odlikuje samo tekstove o muzici, štoviše, autor ga postiže koje god da se teme lati

U jednom od svojih ogleda o muzici i popularnoj kulturi koji su u hrvatskosrpskoj verziji uknjiženi u kultnoj zbirci ‘Alterkacije’, slovenski sociolog Rastko Močnik pita se kako pisati o jazzu. Prema Močniku, postoje dva glavna modusa jazz kritike: onaj muzikološki, u kojem se muzička materija raščlanjuje i prevodi u stručni žargon, te onaj anegdotalni, u kojem se izvanmuzički okvir – recimo ‘bubnjar je tijekom cijelog snimanja bio u svađi s basistom’ – izjednačava i stapa sa samim muzičkim sadržajem. Prvi je pristup ‘hladan’, empiristički i izrazito metajezičan; drugi je emfatičan i mistifikatorski. Kao što to često čini u svojim analizama kulture, Močnik i u ovom slučaju bitno pojednostavljuje, no njegov je uvid ipak intrigantan. Kao laiku u jazzu Močnikov mi tekst često padne na pamet kad čitam o ovoj muzici i kulturi, pa je tako bilo i pri susretu s knjigom Saše Dracha ‘Priče o jazzu i drugi zapisi’ (Sandorf, Zagreb).

Multitalentirani Drach između ostalog je prevodilac, fotograf, kazališni i glazbeni kritičar te iskusan književni urednik, a valja navesti i da je dvadesetak godina odslužio kao jedan od Lastana u kultnoj rubrici ‘Dragi Lastane’ lista ‘Modra lasta’. Njegova nova knjiga podijeljena je na dvije cjeline: ‘Priče o jazzu’, koje zapremaju njen veći dio, a pored teksta sadrže i fotografski materijal, te skupinu kraćih, intimistički intoniranih tekstova, nazvanu ‘…i drugi zapisi’. Ipak, bilo bi pogrešno i površno u ovakvoj organizaciji vidjeti razgraničenje između ‘profesionalnog’ i ‘osobnog’, između Dracha kao nezainteresiranog kritičara i Dracha kao građanina. Naprotiv, njegove ‘priče’ o jazzu nisu ništa manje priče o njegovom životu – o ljubavima, prijateljstvima, odrastanju, o Zagrebu iz proteklih decenija – nego što su to oni drugi tekstovi. Štoviše, pada u oči da pišući o jazzu Drach postiže zavidnu ravnotežu između dviju krajnosti o kojima Močnik govori: sposoban je uzbudljivo fabularizirati i anegdotizirati, a da ne zabrazdi u mistifikaciju, kao i zauzvrat izražavati se ‘tehničkim’ žargonom, a da ne zvuči sterilno ili pretenciozno. Dojam nepretencioznosti i opuštajuće lakoće pritom ne odlikuje samo tekstove o muzici, štoviše, autor ga postiže koje god da se teme lati.

To ipak ne znači da su svi tekstovi u knjizi podjednako uvjerljivi. Primjerice, u zapisu ‘Libido tonik’, u kojem reminiscira o svom doživljaju – iz druge ruke, što opetovano naglašava! – seksualnog rada, ali i svijeta seks-klubova i nekonvencionalnih seksualnih praksi uopće, Drach kao da se ne može odlučiti želi li pisati kao ozbiljan muškarac, promišljen i analitičan ma koliko se škakljivom temom bavio, ili odbaciti takve stege i pustiti kreativnosti na volju. Upadljiv je i nesrazmjer između urnebesa nekih od anegdota koje predočava – recimo kad je na e-mail od osobe koja nudi seksualne usluge odgovorio s ‘Puse, tata’ jer ga nije bio ni pročitao, a na osnovu imena pošiljatelja je mislio da je to njegova kći – i suzdržanog, promišljenog stila pisanja koji njeguje; taj kontrast djeluje prije kao rezultat nespretnosti nego kao sračunata strategija.

Knjigu zaključuje duboko intimna, a literarno postojana reminiscencija na smrt bliske i voljene osobe, pod naslovom ‘Sve za nju’. Svojom temom i isturenim mjestom koje zauzima ovaj me je tekst podsjetio na završni zapis iz ‘Knjige mojih života’ Aleksandra Hemona; kao kod Hemona, smrt bližnjeg tu se pojavljuje ne kao nagli prekid, nego kao tupa praznina, koja sporo nadolazi, zbunjuje, dezorijentira i anestezira. ‘Sve za nju’, međutim, pomaže nam i da uvidimo kako, ništa manje od opsesije muzikom, Drachova knjiga pripovijeda i o opsesiji životom.

1/1