Prvijenac Irene Skopljak Barić naslovom sugerira odmetnutost, neukotvljenost, moguće i nagon prema kakvoj apstraktnijoj slobodi, i to se odsustvo veza manifestira u geografskoj izmještenosti i rasutosti, kao i u pokušaju njegove metaforičke nadgradnje. Te se tematsko-motivske preokupacije ipak slabo prenose na poetičku ravan: uknjiženi je rukopis i pretjerano (dijakronijski i sinkronijski) usidren u domaći pjesnički mainstream, bez iskoraka iz preuzetih matrica i stilema te, moguće i jedino važno, bez posebno upečatljivih pjesama koje bi mu u apostrofiranome polju osigurali relevantno mjesto.
Već prva od trideset i osam pjesama raspoređenih u četiri ciklusa izrazito je citatno, eksplicitno intertekstualno uokvirena. Od samog naslova, koji otvara dijalog s kanonskom, također prvom pjesmom iz jednako tako debitantske knjige Anke Žagar ‘Išla i… sve zaboravila’ (‘Ako napišem pjesma’ nasuprot onog napišem šuma i bude šuma), do kraja pjesme, koji uvodi Žagaričino kasnije ‘Stišavanje izvora’ i Dragojevićev ‘Žamor’, permutira dobro poznate (mjestimice i gotovo idiolektalne) lektirne obrasce no, čini se, bez nekog vidljivog pjesničkog razloga, pa time i učinka. Uzmemo li uvodnu pjesmu za više-manje eksplicitni auto- ili metapoetički komentar (što je kod Žagar svakako slučaj), teško bi bilo tvrditi da isti ima uporište u tekstovima koji će uslijediti. Niz izravnih ili implicitnih, citatnih i paracitatnih referenci na suvremenu pjesničku proizvodnju ne pruža više od uvjerenja o apsorbiranoj aktualnoj pjesmarici, čija se autorska ekstenzija – iako izvedbeno povremeno sasvim solidna – ne uspijeva emancipirati te djeluje prije kao vrsta simulakruma nego autentična ‘pjesnička stvarnost’.
Pjesme su reducirane interpunkcije, izostaju velika početna slova – potonje je, čini se, u posljednjih nekoliko godina u suvremenom hrvatskom pjesništvu preraslo u pravi mali trend – rodno raznoliko pozicionirane i razložene kroz plejadu gramatičkih lica, uglavnom strofički organizirane, premda je strofika mjestimice provedena mimo očekivane semantičke ili ritmičke logike. Pojedini sastavci oslanjaju se na jezičnu igru temeljenu na zvučno/ritmičkim efektima (znam reći riječ, počinje činjenje i inje, u tvojim me zamislima / (zamisli!) nema) i šteta je da takvih nema više – upravo na toj ravni, u toj jezičnoj zaigranosti autorica otkriva potencijal kojemu je u tekstu trebalo dati znatno više prostora, te je upravo taj aspekt rukopisa najbolje realiziran.
Drugi ciklus, naslovljen ‘Nešto o daljini’, u prvi plan postavlja na početku spomenutu geografiju: u pitanju su putopisne vedute, uglavnom ‘egzotičnih’ krajeva, fatalna privlačnost egzotične toponomastike – Australija, Sahara, Kina, Nepal, Mekong, Sibir… Pitanje je međutim što je to izmještenje pjesmama donijelo. ‘Sakupljači meda u Nepalu’ djeluju kao ovlaš prepričan Viceov video na temu, dok se ‘Mekong’ zaista opsežno i deltasto širi, no njegova se energija bespovratno gubi već nakon prve strofe. Ista tematika i usredotočenost na toponime prelijevaju se i u naredni ciklus, ‘O smjenama dana i noći’, gdje se protagonisti zatiču u ili kontempliraju Colorado, Afriku, Indoneziju, Phoenix, Aljasku, Oslo, Sarajevo, Istambul…, a na velika se vrata vraćaju i književne reference – Serjanović, Maruna, Andrić, Čegec… U tom svjetlu, pomalo je nejasno zašto su pjesme izdvojene u posebnu cjelinu.
Zaključni niz, bez većih promjena, također je temeljito uronjen u praktično-duhovnu geografiju te njime dominira kronotop puta. Tako kroz Petrograd, Vladivostok ili Nizozemsku flamanskih majstora defiliraju Brodski, Erica Jong, Sylvija Plath i – ponešto neočekivano, oberjuovac Zabolocki. Čini mi se, naime, da je upravo doza nepredvidivosti, naslovom prizvanog odrješenja od spona – na kraju krajeva, onog ‘književnoga gopništva’ koje je (s razlogom!) bilo imputirano oberjuovcima, ono što presudno nedostaje ovoj knjizi.
