>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Žalba žiriju

‘Knjiga žalbe’ (2016): Jedna od onih knjiga čiji sadržaj u prepričavanju zvuči puno zanimljivije nego što to zapravo uspijeva biti. Ostavlja nas s dojmom da je njezin autor u svaki od značajni(jih) aspekata romansijerskog rada uložio tek goli minimum truda i mašte

Petar Grah iz Hrvatske, Aimée Kuusisto iz Finske, Vasilij Pankratov iz Rusije i Zdena Zahradníková iz Češke četvero su pisaca koji u romanu Ivice Ivaniševića ‘Knjiga žalbe’ zajedno borave na rezidenciji, u kući na osami u rumunjskoj provinciji. Grah je humoristični autor koji se izdržava pisanjem vesterna, a rezidenciju želi iskoristiti za liječenje friško slomljenog srca, ali i za rad na novome vesternu; mlada darkerica Kuusisto autorica je komercijalno orijentiranih, ali i od kritike hvaljenih romana strave i užasa, koja dolaskom u kuću gotovo odmah dobiva inspiraciju za nova djela u ovome žanru; Pankratov piše već pomalo demodiranu realističku prozu o komunističkoj represiji, a romanom u nastajanju ‘Taxi za gulag’ želi razoružati svog arhineprijatelja, kritičara Šapošnjikova; pjesnikinja Zahradníková depresiju nastalu nakon suprugove smrti utapa u alkoholu, ali je novonastala situacija potiče i na pisanje nove, ambiciozne poeme.

‘Knjiga žalbe’, sa ‘Specijalnom potrebom’ Lade Vukić sunagrađena ovogodišnjom VBZ-ovom nagradom za najbolji roman u rukopisu, strukturirana je kao niz dnevničkih zapisa četvero navedenih protagonista, uz dodatak koji nam pruža uvid u kritičku recepciju i medijske odjeke njihovog pisanja. Podnaslovom je pak određena kao ‘Eroteska’ – groteska s izraženim elementima erotike.

Ukratko prepričana, tematsko-motivska postavka Ivaniševićevog romana ne djeluje nezanimljivo. Nažalost, riječ je o jednoj od onih knjiga čiji sadržaj u prepričavanju zvuči puno bolje i zanimljivije nego što to zapravo uspijeva biti. Naime, čitanje ‘Knjige žalbe’ ostavlja nas s dojmom da je njezin autor u svaki od značajni(jih) aspekata romansijerskog rada – karakterizaciju, odnose među likovima, zaplet, strukturiranje cjeline… – uložio tek goli minimum truda i mašte. Ostavimo sad po strani pitanja poput onoga možemo li u današnjoj Hrvatskoj zamisliti nekoga tko živi od pisanja roto-romana, kao što je to bilo moguće u doba kad je Ivanišević, inače ljubitelj i proučavalac ‘crtanih’ i ‘pisanih’ romana, bio mladić; recimo da roman svakako ni ne pretendira na tu vrstu realizma. Puno veći problem predstavlja činjenica da su u proklamiranoj ‘erotesci’ elementi groteske blijedi i predvidljivi, a oni erotski posve nemaštoviti.

Likovi se u cijelom trajanju romana nadaju kao mlake, stereotipne skice (čak ne ni karikature): Hrvat se ne bi štel mešat, ali bi rado nešto zbario i svakovrsno profitirao; Rus je lak na boci i pesnici, velikog ega i ambicija, ali i sklon depresivnim padovima; Finkinja je zgodna, avanturistička i seksualno emancipirana, razočarana okruženjem u kojem se našla; jedino je lik Čehinje Zahradníkove oblikovan s više kreativnosti i truda. I struktura romana djeluje zbrzano. Pripovjedačke/dnevničke dionice smjenjuju se uvijek istim redoslijedom i monotonim ritmom, a sadržaj koji ispostavljaju nerijetko je redundantan: umjesto da se različiti likovi konstantno dopunjuju iz različitih uglova, kako bi ova forma zahtijevala, oni se ponekad čak i ponavljaju.

Nakon što sve ovo konstatira, čitatelju/ici koji/a dospije do završnih stranica romana vjerojatno će najgore pasti činjenica da će ga/je zapravo dočekati vrlo efektan i domišljat pripovjedni preokret. Nažalost, malo bi koji twist ending mogao iskupiti opću neuvjerljivost ‘Knjige žalbe’. Ostaje nam možda samo da se požalimo žiriju VBZ-ovog natječaja što nisu osigurali da čitamo bolji i zanimljiviji roman.

1/1