Novosti

Kultura

Književna kritika: Zanat ili rizik

Jasmin Agić, ‘Peto godišnje doba’ (Šahinpašić, Sarajevo, 2016): Vješto pisane priče bez rizika inovacije i bez ležernog odnosa ili nehaja prema književnoj tradiciji, koja predstavlja izvor i limit poetike pastiša

Zwd8m1zytwwg94y8sx327st8pp4

Atipična proza

Možda su sve književne sredine nesrećne na svoj način, ali definitivno je da vreme ne protiče jednako u svakoj od njih. Kao što se ni atipične pojave ne javljaju u srodnim intervalima, ma koliko voleli da verujemo u sistem spojenih sudova i direktne uticaje. Ne pamtim kada sam poslednji put pročitao prozu nalik onoj u knjizi ‘Peto godišnje doba’ Jasmina Agića (Zenica, 1982.). Možda još devedesetih u knjizi priča ‘Mimikrije’ Aleksandra Gatalice iz 1996., strogoj zbirci-konceptu, u kojoj je svaka priča ne samo posvećena određenom piscu, već je njen pristup dosledna parafraza stila omažiranog (hommage) pisca. Dakle reč je o pričama kao (književnim) pastišima, koji u Agićevoj knjizi nisu izvedeni kao eksplicitni omaž, ali je sasvim jasan njihov žanrovski i književno-istorijski bekgraund.

U domaćem miljeu pastiš se javio kao deo postmodernog manira i tzv. profesorskog pisma, dakle iz viška znanja i iz želje da se demonstrira pripovedačka veština provučena kroz različite stilske registre, što je uporedivo sa situacijom kada neki muzički virtuoz izvodi klasiku, džez, garažni rok i izvornu narodnu muziku, na primer. Od implikacija koje izaziva takvo suvereno posezanje za poetičkim modelima iz prošlosti najvažnija mi je ona o literaturi kao tržnici ili kao univerzalnoj zanatskoj radionici, u kojoj svako može da daunlouduje i primeni sve što mu se sviđa, te ona da su se književna dijahronija i sinhronija trajno stopile u beskraju ponavljanja konačnih stilskih modela. Jer istorija je završena i dovršena i sve što piscu preostaje je da reciklira i ponavlja. Aleksandrijski i klasicistički sindrom.

Tako je novela, koja je knjizi Jasmina Agića podarila naslov, neka vrsta tematsko-epistemološkog miksa onoga što o Rusiji prve polovine 20. stoleća znamo, od recimo Tolstoja preko Pasternaka, Belog i Bloka do Solženjicina. Ova novela u bildungs-maniru predočava životni put Kostje Njeradova od rođenja na spahijskom posedu preko školovanja i usvajanja revolucionarnih ideja do gubitka iluzija i života u staljinističkom teroru. Ništa novo, ništa inovativno, tek jedna stilski uzorna reciklaža, pokušaj ispisivanja istog u srodnom maniru. Otuda i osnovna nelagoda i zbunjenost savremenog čitaoca, priznanje koje mora da iskaže i odbojnost koju oseća pred vešto uglačanim rečenicama koje rekreiraju svet već jednom impozantno i autentično kreiran.

Ne mogu da ne kažem da ne imponuje opseg raznovrsnosti priča Jasmina Agića, smeštenih u istorijski i savremeni kontekst, njihove različite pripovedne strategije i efekti: priča sa odlikama fantastične groteske ili stvarnosne sirovosti, društvena satira, tragični likovi opskurnih nagona i oni dečje sentimentalnosti. Izdvojio bih kao najbolju priču ‘Zlatni prsten Tahir-paše Skopljaka’. To je primer priče izneverenog očekivanja, koja nosi subverzivni potencijal prema kompleksu narodnih verovanja i verskih predstava, posredno dovodeći u pitanje ratnički patriotizam, čijim pojednostavljenim primerima su inače nakrcane naše istorijske čitanke.

Tako glavna disjunktivna (isključiva) dilema, posle čitanja knjige Jasmina Agića ‘Peto godišnje doba’, nije zanat ili talenat, jer ovaj autor ih poseduje oba, već zanat ili rizik, pri čemu mislim na rizik da se izgradi vlastiti stil provociran konfiguracijom svog vremena. U ‘Petom godišnjem dobu’ caruje vešto pismo pisano bez rizika inovacije i bez ležernog odnosa ili nehaja prema književnoj tradiciji, koja predstavlja izvor i limit poetike pastiša.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više