Novosti

Kultura

Književna kritika: Zbirka za zaborav

Franjo Nagulov, ‘Zimsko računanje vremena’ (2017): ‘Ironični’ seksizam, trećerazredni pokušaji humora i stilske figure na tragu ‘Vrućeg kaja’ pune novu pjesničku zbirku mladog autora

7ijn6pjupjng5khwo2w7kziqz36

Ironijski alibi ne pomaže

Knjizi priložena biobibliografska bilješka tvrdi kako je Franjo Nagulov (1983) do sada objavio ukupno sedam pjesničkih knjiga, dok neke druge, online dostupne i tek nešto starije – pored dva romana i jedne književnoznanstvene studije – poimence navode čitavih deset pjesničkih naslova. Nisam istraživao što je ovome nepodudaranju uzrok; možda neka isključivo digitalno dostupna izdanja autor više ne smatra ‘punopravnima’, ili se, moguće, nekih knjiga iz tko zna kojih razloga odrekao. U sasvim heurističkom slučaju da je u pitanju potonje, zanima me kakva će, kada ga pjesnik ‘prespava’, u tom smislu biti sudbina ‘Zimskog računanja vremena’ (MeandarMedia, Zagreb). Iz više razloga bi, naime, na ovu knjigu bilo dobro zaboraviti.

Uvrštenih pedesetak pjesama podijeljeno je u deset, s iznimkom posljednje, kvantitativno ujednačenih cjelina. Pjesme su ispisane bez strofa, pretežno dugim stihom, uz vrlo malo uvriježene pjesničke protetike i izbjegavanje stilskih figura (u najmanju ruku onih zvučnih, sintaktičkih i tropičkih), te se počesto nameće pitanje zašto su ove opsežne, mahom referencijalnoj funkciji podređene rečenice (nerijetko pomalo nezgrapno) uopće razlomljene u stihove. Izvedbeno, sastavci su također poprilično ujednačeni, što je slučaj i s kvalitativnom ravni: mimo nekoliko obećavajućih uvodnih stihova i ispovjedno potresnih mjesta u ciklusu ‘Sve o mojoj majci’, riječ je većim djelom o pjesnički nefunkcionalnom, neuvjerljivom proizvodu. Kada se figure ipak jave, čitateljica ubrzo požali izostanak dotadašnje stilske askeze. U ‘smjeloj’ poredbi djeca će biti prostodušna kao um dvojnih državljana, na što će se – jednako beskompromisno – nastaviti metaforički niz kao posuđen iz legendarnoga ‘Vrućeg kaja’: na taj način uspješno ću oploditi vragolastu breskvicu / jugoslavenske prijestolnice, pohvalit će se protagonist. Ovdje dolazimo do ranije mahom izostavljenih, tzv. figura misli, među koje pripadaju i hiperbola i litota, te iznad svega ironija.

Za pretpostaviti je, naime, da je Nagulov ovaj teško čitljivi i višestruko uvredljivi kompendij narativnih veduta (ne)realiziranih ljubavnih avantura u kojima je stalno prisutan eksplicitni paralelizam (ne)realiziranog ljubavništva i analognog autorskog ostvarenja, tinejdžerskih da-sam-barem-Bukowski ispada poput osim njezina gramatički neispravnog pisanja upitne literarne vrijednosti / hvalio sam i njene neozbiljno velike sise, i trećerazrednih pokušaja humora u stilu – stavljajući imaginarnoj studentici književnosti u usta komentar na njegovu ‘muškost’ – Bože, ovaj je autor veći od svojih djela!, barem pokušao ironijski kodirati. Nekoliko je signala da je za tim moguće postojala određena želja i namjera – prije svega da se ironizira vlastita autorsko/ljubavnička pozicija, što se, međutim, na kraju uglavnom svelo na gestu. Tek na samom kraju, u zaključnome ‘Pismu čitateljice’, protagonistica savjetuje da stavove izrečene u ovoj knjizi uzmete s rezervom, i to zato što ni jedan autor ne pati toliko od nerealizirane potrebe za zasnivanjem obitelji kao Nagulov. Tako će, valjda kao signal ‘ironičnog’ ili ‘lokal-koloritnog’ seksizma protagonista, djevojke u šetnji biti krštene dragovoljnim dvonožnim objektima, srijemskim pičkama; potencijalnu partnericu treba zajašiti, svoju jednokratnu kobilu, i upirati u nju svom silinom dok, / onako pijana, / ne počne vrištati od bolova, dok spremačice na poslu, od njih ne očekujući smisleno pitanje uvjetovano potrebom / za pričanjem, protagonist ostavlja na miru da kroz narednih trideset minuta / nabroje one koji jučer nisu bili / u crkvi.

Nakon niza ciklusa u kojima se – jelte, ironijski – razlaže pozicija razočaranog samca, donosi niz portreta (ne)suđenih ljubavnica, razmatraju krvavi obračuni s njima, metamoforze istih u predatorice koje vrebaju neiskusnoga pjesnika-namjernika i slično (ciklusima se privid strukture nastoji dati nakalemljenim postupcima poput provlačenja sastavaka kroz boje semafora ili dane u tjednu), dok naposljetku ‘Demantiji’ pozornicu ne prepusti onim do tada opjevanima – Paoli, Jasmini, Lani…, koje redom osporavaju ranije, makar i kao neuspjele predstavljene švalerske priče. To što se kroz čitav rukopis protagonist eksplicite identificira s autorom, naravno, za njegov ontološki karakter nije od veće važnosti. Rečeni, neoženjeni alkoholičar osuđen na smrt u samoći i bijedi / pišući knjige koje nitko ne čita, sam si je postavio više puta podvučenu dijagnozu. A čitateljica, pretpostavit ćemo, tim nečitanjem nije previše propustila.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više