Hrvatski mediji prošlog su tjedna bili preplavljeni intervjuima dvoje šefova političkih stranaka proizašlih iz Kukuriku koalicije koji su se, kao da je riječ o kakvom svetom pismu napuštenom i izdanom od strane iskvarene službene crkve – vlade Zorana Milanovića – pozivali na Plan 21. To dvoje 'istinskih' tumača i zastupnika originalnog predizbornog plana iz 2011. godine su otpadnica od SDP-a Mirela Holy i izopćenik iz HNS-a Radimir Čačić, bivši članovi Milanovićeve vlade, toliko oprečni u razmišljanjima da su se kao ministri sukobljavali oko svakog ozbiljnijeg državnog projekta, udarajući jedno po drugome objavom kompromitirajućih e-mail prepiski.
Holy je posljednjih dana vladala medijima jer je njena stranka ORaH rejtingom među biračima prvi put od osnivanja prestigla SDP, a kada su je novinari zapitkivali o budućoj suradnji sa SDP-om, odgovarala je da ta suradnja neće biti moguća sve dok Milanovićeva vlada ne počne realizirati svoj program, Plan 21, za koji Holy smatra da ga je SDP iznevjerio. Čačić je medijima bio zanimljiv jer je u nedjelju održan osnivački skup njegove Narodne stranke – Reformisti, a na pitanja o tome hoće li njegovi zastupnici u Saboru podržavati Milanovićevu vladu odgovarao je da će inzistirati na tome da se poštuje Plan 21, program s kojim je koalicija došla na vlast. 'Moj program je isti jer ga ova vlada nije realizirala', bio je naslov jednog od Čačićevih intervjua.
No to što Čačić i Holy, zagovornici suprotstavljenih pristupa upravljanju resursima države, pravovjerno zastupaju predizborni plan oko čije provedbe su se kao ministri žestoko sukobljavali na svakoj dodirnoj točki svojih dvaju resora, gospodarstva i zaštite okoliša, manje je zanimljivo od činjenice da je Plan 21, nakon neuspjeha Kukuriku koalicije, još uvijek nešto za što oni misle da donosi podršku birača. Potvrdu da takvo razmišljanje nije bez osnova Holy je dobila u vidu rasta rejtinga ORaH-a na 17,9 posto u posljednjim ispitivanjima javnog mnijenja. Stvar je u tome da Plan 21, bez obzira na to kako ga tko interpretira i gdje stavlja naglasak, u najširem smislu predstavlja okvir politika lijevog centra, čiji trenutni provoditelji iz Kukuriku koalicije, prije svega SDP i HNS, nisu zadovoljili očekivanja onih koji su ih izabrali. ORaH i Reformisti nastoje se biračima nametnuti kao alternativni provoditelji tih politika, pri čemu se stranka Mirele Holy pozicionira kao nadomjestak za SDP, ponešto začinjen zelenim pristupom, a Čačićeva stranka kao nadomjestak za HNS, orijentiran nešto više prema centru.
Dok Karamarku laska što ga se spominje kao budućeg premijera, široka koalicija propalih, beznačajnih i zadrtih stranaka koje je okupio nije pokazatelj privlačne snage HDZ-a, nego njegove slabosti
Porast rejtinga ORaH-a najčešće se izravno dovodi u vezu s padom rejtinga SDP-a, koji je najprije prepustio prvo mjesto HDZ-u, a sadašnjom podrškom od 17,3 posto izgubio i drugo mjesto, našavši se iza stranke Mirele Holy. Međutim, koliko god uzlet njegova duplikata bio neugodan za SDP, u toj stranci nisu sasvim nezadovoljni što se glasovi njihovih razočaranih birača prelijevaju u ORaH, jer je ta činjenica još neugodnija za HDZ Tomislava Karamarka. Ona govori da HDZ trenutačno ne može funkcionirati kao nadomjestak za SDP i da birači, kada traže alternativu sadašnjoj vlasti, tu alternativu radije vide u nekim novim zastupnicima politika lijevog centra. Taj moment je ono novo što se događa na hrvatskoj političkoj sceni, iako se trend može pratiti unatrag do pobjede Ive Sanadera na parlamentarnim izborima 2003. godine.
Sanader je te izbore dobio desničarenjem, koje mu je tada još bilo dovoljno da iskoristi razočaranje birača u vladu Ivice Račana, ali već 2007. nije ni pokušavao ići tim smjerom, nego je HDZ snažno povukao prema centru. Na izborima 2011. godine, kada je HDZ zbog raširene korupcije i lošeg upravljanja državom doživio bankrot, nije se pojavilo nešto što bi, poput ORaH-a u odnosu na današnji SDP, predstavljalo duplikat HDZ-a. Kukuriku koalicija ostvarila je premoćnu pobjedu, a umjesto nove desne opcije u Sabor su se ukrcali Laburisti i ljudi poput don Ivana Grubišića, skloniji lijevom centru, dok su pravaške stranke i HDZ-ovi partneri HSS i HSLS doživjeli potop.
Od svojeg preuzimanja stranke Tomislav Karamarko svojski se trudio da se duplikat HDZ-a na desnici ni ne pojavi, zbog čega se zatvorio u desničarski bunker, prihvativši se retuđmanizacije HDZ-a i vraćanja imidža nacionalističke stranke, koji se pod Sanaderom počeo gubiti. Od cijelog Sanaderovog naslijeđa to je jedina stvar koju je uspio poništiti, a da one dvije druge dvije, negativne dimenzije tog naslijeđa – korupciju i neodgovorno upravljanje državom – nije uspio iz biračkog pamćenja izbrisati. Iste tri godine koje Kukuriku koaliciji nisu bile dovoljne da izvuče zemlju iz ekonomske krize i rasapa u kojoj ju je HDZ ostavio, Karamarku nisu bile dovoljne da izvuče HDZ iz vlastite krize.
Iako je sa 25,7 posto anketne podrške trenutačno vodeća hrvatska stranka, HDZ je uz sve nevolje vladajućih time zapravo stigao tek do one razine podrške s kojom je izgubio parlamentarne izbore 2011. godine. Nakon što su ga birači na tim izborima poslali u opoziciju, rejting stranke se privremeno srozao, da bi izborom novog stranačkog vodstva započela stabilizacija i lagani, ali nedovoljan uspon u odnosu na brojke s kojima je HDZ ranije osvajao vlast. Sanaderov HDZ je 2003. dobio izbore sa 33 posto glasova, a 2007. godine sa 35 posto, pri čemu su mu bile potrebne koalicije kako bi mogao formirati vladu. Već te izbore 2007. HDZ je dobio jedva, samo zato što današnje Kukuriku stranke, koje su tada ukupno dobile čak 44 posto glasova, nisu formirale predizbornu koaliciju, pa im je dobar dio glasova propao ispod praga, ali je i uz to koalicijski potencijal HDZ-a bio prilično tanak, spavši na podršku HSS-a i HSLS-a.
Danas, kada Karamarkov HDZ zaostaje za takvim rejtingom oko osam posto, koalicijski potencijal još je tanji. Svojim dugotrajnim vezivanjem uz HDZ, HSS i HSLS sveli su se na razinu minornih stranaka i Karamarko je prisiljen tražiti dodatnu podršku na desnici. Ušao je u koalicije kakve HDZ sebi nikada ranije nije dopuštao, skupljajući uokolo razasute mrvice sve do krajnje desnice, kako nijedan glas ne bi propao. Unatoč tome, cijela njegova koalicija trenutno ima podršku od 31,7 posto, i ako ta podrška ponešto i naraste s najnovijim akvizicijama, HSLS-om i Hrastom, jedva će se dometnuti do nekadašnjeg rejtinga Sanaderovog HDZ-a, a da je prostor širenja koalicije gotovo potpuno iscrpljen.
Dok HDZ nakon uspjeha na evropskim izborima nastoji ostavljati dojam stranke koja se ozbiljno vratila u igru i pobjednički juriša na vlast, dok se s Kolindom Grabar Kitarović sprema ugroziti Ivu Josipovića na predsjedničkim izborima, dok Karamarku laska što ga se spominje kao budućeg premijera, ta široka koalicija propalih, beznačajnih i zadrtih stranaka koje je okupio nije pokazatelj privlačne snage HDZ-a, nego njegove slabosti. I dok Karamarko kalkulira s pridruživanjem HDSSB-a, stranke ratnog zločinca Branimira Glavaša koji bi iz zatvora trebao izaći usred mandata sljedeće vlade, njegova koalicija nevoljnika već broji osam članova, a da većina građana vjerojatno nema pojma što stoji iza polovice akronima s dugačkog popisa HDZ–HSS–HSP AS–BUZ–HDS–ZDS–HSLS–Hrast.
Uzlet ORaH-a govori i o tome da HDZ danas ne može funkcionirati kao alternativa SDP-u i da birači tu alternativu radije vide u nekim novim zastupnicima politika lijevog centra
Ono što te stranke povezuje, da ne bismo previše odgonetali kako je Karamarku uspjelo ujediniti liberalni HSLS i ultrakonzervativni Hrast, činjenica je da ne prelaze izborni prag, a to je i razlog zbog kojeg Karamarko sabotira najnoviju referendumsku inicijativu Željke Markić, jer bi mu zabrana predizbornih koalicija potpuno srušila računicu. Karamarko računa da će okupljanjem desnice u jedan blok spasiti sve one glasove koji su na dosadašnjim izborima propadali ispod izbornog praga, ali čak i ako se ta kalkulacija održi ostaje otvoreno pitanje kako taj čovjek s takvom koalicijom misli dobiti sljedeće parlamentarne izbore. Na drugoj strani političkog spektra, Kukuriku koalicija i ORaH zajedno drže rejting lijevog centra postojano oko 40 posto, ne računajući Laburiste, nezavisne inicijative i razasute manje stranke ljevice, kao ni zastupnike nacionalnih manjina sklone suradnji s lijevim blokom. Koga od svih aktera preostalih na političkom tržištu Karamarko misli privući i kako misli uvjeriti birače centra da će Hrvatsku iz ekonomske depresije izvući ljudi opsjednuti komunizmom, ćirilicom, seksom i drugim demonima, takva imena kao što su Branko Hrg, Ruža Tomašić, Milivoj Špika, Goran Dodig, Stanko Belina, Darinko Kosor i Ladislav Ilčić, a moguće i Branimir Glavaš? Mogao bi kalkulirati još samo s centrističkim inicijativama poput one Radimira Čačića i Milana Bandića, čiji bi najveći uspjeh bio kada bi postali jezičac na vagi, a u tom slučaju bi nacionalni 'dream team' iz noćne more doista bio kompletiran.
U Karamarkovoj koaliciji besramnih kalkulanata, međutim, najveći problem nisu male stranke, nego najveća, sam HDZ. Znajući da ga to udaljava od centra, Karamarko je od dolaska na čelo HDZ-a uspio uvjeriti sve oko sebe da je ta stranka ponovo nacionalistička, jer ih ni u što drugo nije bio u stanju uvjeriti. Nije uspio uvjeriti javnost da stranka više nije lopovska, jer je teret grijeha prevelik, a ne pomaže mu ni to što za desnu ruku ima dokazanog plagijatora. Također, nikoga nije uspio uvjeriti da je njegova stranka sposobna odgovorno voditi državu, pa nivo biračke podrške koju sada uživa predstavlja uglavnom standardnu klijentelu koju je HDZ stvorio svojim ranijim stilom vladanja, proračunskim privilegiranjem određenih društvenih skupina.
Birači centra svjesni su da je ta politika danas potrošena i ne vide da HDZ raspolaže nečim čime bi je zamijenio, što je svojim prošlotjednim istupanjem iz stranke potvrdila bivša ministrica financija Martina Dalić, jedna od rijetkih osoba u HDZ-u koje su, umjesto prodaje magle, o ekonomskim temama bile u stanju govoriti suvislo i bez muljanja. Martina Dalić iskrcala se iz Karamarkovog 'pobjedničkog pohoda' na vlast otkrivajući iznutra da je car gol, da HDZ-ov fantomski ekonomski program nitko nikada nije vidio jer doista ne postoji, da ta stranka prodaje priče o 'socijalno-tržišnom gospodarstvu' bez da je definirala što to u hrvatskom slučaju konkretno znači, da još nije zauzela ni osnovnu orijentaciju, a kamoli pripremila razrađena rješenja za duboku krizu.
Nema sumnje da će HDZ do parlamentarnih izbora sklepati nekakav gospodarski program, ali u njemu neće biti nikakvih magičnih trikova koji će opčiniti birače, bit će to, u najboljem slučaju, još samo jedna verzija ekonomskog dijela Plana 21, dopunjena novim ispraznim parolama i jednako podložna različitim interpretacijama, uz koju će doći još ideološki set odbojan većini birača. Iza toga stajat će samo ponuda HDZ-ove koalicije da sa svojim ljudima nastavi isto ovo prtljanje s ekonomskim politikama zbog kojeg birači sada kažnjavaju SDP, a da HDZ još nije odslužio svoju kaznu, prilično smiona, ako ne i bezobrazna ponuda biračima da sudbinu zemlje prepuste Tomislavu Karamarku, Branku Hrgu, Ruži Tomašić, Milivoju Špiki, Goranu Dodigu, Stanku Belini, Darinku Kosoru i Ladislavu Ilčiću, a moguće i Branimiru Glavašu.
