>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kobila Brnja

Kad god bi se sa prozora naše kuće iz tranzistora začula svirka harmonike, klarineta ili tambure, Brnja bi načuljila uši i krenula pod prozor, da bude bliže svirki. Kad bi čula Chaje Shukarije, ili Užičko kolo, znala bi frktati na nos. A jednom je, dok je vukla drljaču vlačeći zasijanu njivu ispod kuća, s prozora začula pjesmu Trepetljika trepetala. Stala je i ni makac

Hoću da spasim od zaborava kobilu koja je voljela sevdalinke. Cio život je proživjela u mom rodnom Grabu. Zvala se Brnja ta kobila. Brnja je ona kobila koja ima pjegu kod gornje usne. Kakvo je sada brojno stanje konja i kobila u Sandžaku, ne znam najbolje, ali znam da je u mom djetinjstvu bilo više i konja i kobila nego danas. I bilo je dosta kobila te su se zvale Brnja, nešto kao što se dosta krava zvalo Ruža ili Vidra. Brnja se rodila krajem pedesetih godina. Moj rođak Šemso, koga su njegovi ukućani zvali ago, a ostali u selu midžo, kupio ju je ždrebicom od komšije Milentija Jekića. Nije bila rasnog porijekla, ali je bila rasna. Lijepa. Skladna. Griva, glava, leđa. Bila je one boje koja konje svrstava u kulaše. Neki tu boju zovu žućkastosivom, drugi sivopepeljastom, treći riđom. Brnja je bila brza. Ka’ šimšik, govorilo se. Šimšik je naš turcizam od şimşek, i znači munja. U Sandžaku se ne zna turski, ali se zna šta je šimšik. Ima izraz meće šimšik, kad munje sijevaju. Brnja je bila košijska kobila. Košije su svatovske trke na konjima (ima i pješačkih košija, one su rijetke, nisu svatovske). Kad svatovi uzmu nevjestu, pa kad se odmaknu dovoljno od njene rodne kuće, onda se načini košija. Pobjednik bi obično, ako se košija ne bi vrgnula u kavgu, dobivao na dar košulju. Ta košulja je dovodila do zablude da se često smatralo kako riječ košija dolazi od košulja. A nije, no je i košija turcizam (od koşu) i znači ‘trka’, ‘utrkivanje’. Bio sam mali, pa nisam stigao da upamtim, a danas bih rado znao, kad je Brnja prvi put osvojila košiju. Koga sam god pitao, ne zna da mi kaže. Šemso ju je davao i drugima u svatove, bila je ukras svake svadbe. A blaga, mirna, smatrala se pogodnom, hasul kobilom. Ponekad sam gledao kako bi joj midžo Šemso u metalno rešeto sa drvenim lučcem nafrkao ovsa sa klasova tek krenulih da zrenu, i davao joj da ga jede. Neko je Šemsu savjetovao da joj u ovas uoči petka stavi malo meda, da joj noge budu jače, da lakše stigne u Dugu Poljanu i natrag. U Dugoj Poljani je petkom pijačni dan, te se iz dalekih sela ide na konjima. Kažu da joj je Šemso davao meda u mladi ovas uoči petka, a neki su govorili da su ga viđali kako joj i uoči ponedjeljka dodaje med ozgor po zobi, ali ta zob nije bila mladi ovas, već lanjski. Šemso je imao nekoliko košnica pčela, ali med nije jeo. (Kad bi neko pred njime spomenuo med, samo bi rekao: ‘U san se ne snio med!’ Izgleda da nije dobar znak usniti med). Toga se svega sjećam. Imalo bi štošta još čega bih volio da se mogu sjećati, no nemam više koga da pitam.

Midžo Šemso se, sa cijelom kućom, sa sinovima Rizom i Azizom, i njihovim familijama, početkom jeseni 1966. odselio u Tursku, u Istanbul, u naselje Küçükköy. Dok je još bio ovamo, dok je uzdišući i pucketajući prstima rasprodavao zemlju i stoku, govorio je da mu najžalije što će ostaviti Brnju. Nekom prodao ovaj komad livade, nekom onu njivu, drugome krave, trećemu ovce, a Brnju je ostavio našoj kući na amanet. Od sve svoje stoke i imovine, u Istanbul je ponio samo košnicu pčela. Iako med nije ni jeo ni volio, pčele je ponio, jer je htio da još nešto duša ‘osim insanskih’ ode s njime u Tursku. Brnja je ostala kod nas. Već je bila više stara no mlada Brnja. Nije bila brza kao nekad, no je u svatove još tražena i bila vođena, ali košije trčala nije. Kad bi, ponekad, potrčala putem podno sela, oni što su bili u poslu, stali bi i gledali njenu ljepotu od trka, od grive i ponosno uskreknute glave i slušali joj topot kopita. Nije više bila brža od pešterskog vjetru krivca, niti od našega golijskog uvitalca, ali joj je ostao merak za svirku i za svadbe.

Kad god bi se sa prozora naše kuće iz tranzistora začula svirka harmonike, klarineta ili tambure, Brnja bi načuljila uši i krenula pod prozor, da bude bliže svirki. Stariji bi pokazivali prema njoj s poštovanjem. Kad bi čula Chaje Shukarije, ili Užičko kolo, znala bi frktati na nos. A jednom je, dok je vukla drljaču vlačeći zasijanu njivu ispod kuća, s prozora začula pjesmu Trepetljika trepetala. Stala je i ni makac. Aziz je bio ispred nje i držao povodac, i on je stao i stajao pred Brnjom, dokle god je trajala pjesma. Kad je Safet Isović završio s pjesmom, ona je zafrktala, savila nogu u koljenu, pa kopitom udarila o zemlju, i nastavila da drlja. A na pjesmu Sjajna zvijezdo, gdje si sinoć sjala, znala bi i zahrzati. Čudno je što bi, ako je hodila, znala zastati čim bi Šemso zapjevušio Oj Jelena, šćeri moja jedna/ ko ‘no s tobom ovce povraćaše. Šemsu je ta pjesma bila najmilija. Druga mu je bila Povela je Jelka dva konja na vodu/ jednog bratovoga, drugog vojnovoga. Obje te pjesme su se rijetko kad mogle čuti preko radija, no ih je Brnja slušala od Šemsa, koji nije pjevao uz svirku, pa je opet ona znavala stati, dok je ne otpjeva.

Nije Brnja bila sevdalija samo na zvuke, bila je i na slike. Jednom su kroz Dugu Poljanu prošla dvojica svirača, braća Hazbo i Huso Dreković iz Devreča. Bili su čuveni svirači svadbeni, uz njihovu se svirku oženio mnogi momak i mnoga djevojka odvela i dovela. Braća su na leđima nosila harmonike Dallape, Huso je imao još i klarinet. Pošli su bili nekud, u neko selo izvan Duge Poljane, da sviraju nekome na svadbi ili džumbusu. A Brnja, čim ih je ugledala kako idu putom prema njoj, zastala je, zafrktala i krenula da udara kopitom po zemlji. I bila usplahirena dok su prolazili, sve dok se nisu udaljili. Ovo je pričao Rizo, sin Šemsov, koji je tada bio u sedlu na Brnji. Ona je svirače znala sa svadba na koje je i ona nekog svata donijela. Poslije je ostala riječ, kad neko pozna nekoga koga se ne očekuje da pozna: poznao ga ka’ Brnja svirače. A jedan moj bližnji rođak, prije koju godinu, prekorijevajući svoju sestru što nikako ne propušta nijednu svadbu, već hrli da ode na svaku, rekao joj je da je ista ka i Brnja: čim začuje svirku, udara nogom da ide.

Brnja je imala kratku starost. Izdavale su je noge, pa su je, kad bi legla, ljudi često morali podizati. Podmetni pod nju dugačko drvo, pa podiži dok je ne podignu na noge. To ju je mučilo, pa se upinjala da nikako ne legne, bojeći se takvih podizanja. Svirka je više nije vukla. Svirao ili pjevao radio ili neko od ljudi, ništa nju to više nije diralo. Jednoga dana je nestala. Prošao dan, pa dva, pa pošli da je traže. Tražili su je iznad sela, pa oko joha i oko vrba, pa po planini, ova smrča, onaj bor, nije je bilo nigdje. Neko od starijih je rekao da je Brnja otišla da okusi zobi s onoga svijeta. Nakon možda cijelu sedmicu dana vidjelo se da gavranovi i jedan orao slijeću i uzlijeću blizu jedne jasike trepetljike ispod sela. Neko je otišao onamo, i našao Brnju, mrtvu, s glavom nizbrdo, a s njenih su kostiju grabljivice već bile oglodale meso. Rahim, stari rođak, cijeloga vijeka čobanin, rekao je da smo svi rođeni s glavom nizbrdo i da smo svi mi Brnja, samo što glave nizbrdo okrećemo jok zajedno, no svako svoju za sebe, i to po redu koji mi ne znamo niti ga možemo znati, a zna ga i vidi ga jedino Redar ovoga dunjaluka, a on zna i vidi sve, i trag crnoga mrava vidi na crnom kamenu usred noći crne ka kahva. I još je rekao da selu nikako ne valja posao što je dopustilo da Brnja ostane neukopana. Ovako ima da se iz nje izlegnu bumbari, pa će ih biti toliko da će cijelo bratstvo smesti o jadu ti bumbari. Jer se, a pričao je uvjerljivo kao da je to negdje gledao, bumbari lijegu iz onih životinja koje su voljele svirku.

1/1