Novosti

Politika

Kobna privlačnost sukoba

Mentalitet hladnog rata preživio je njegov kraj jer neoliberalni Zapad i hoće i može funkcionirati samo na podlozi stalne i sve zaoštrenije konfrontacije s Rusijom

H9i4790ton07apdbq20a7rw2d7f

(foto XINHUA)

Pripadnici starije generacije, one iz vremena Jugoslavije, sjetit će se vjerojatno knjige jednoga britanskog generala (u karijeri je imao upisano i služenje na dužnosti u Atlantskom paktu) koji je, već u godinama kada je hladni rat polako odumirao, napisao knjigu o Trećem svjetskom ratu. Za nekadašnju federaciju ta je knjiga bila osobito zanimljiva zbog jednog pomalo bizarnog detalja: Treći svjetski rat počeo je, prema ‘viziji’ britanskog generala, otvorenim sukobom trupa Varšavskog ugovora i Atlantskog pakta nigdje drugdje nego kod Brežica, onkraj u ono vrijeme samo administrativne granice između Hrvatske i Slovenije. Knjiga je tada bila svojevrsna, mada kratkotrajna senzacija, politika detanta išla je dalje, nekoliko godina nakon toga otvoren je (pa uklonjen) Berlinski zid, kao kula od karata srušio se tzv. Istočni blok, Varšavski se ugovor samoraspustio, Sovjetski je Savez nestao s političke karte svijeta, a knjiga o Trećem svjetskom ratu i njezin autor pali su u zaborav.

Od tih dana prošle su tri decenije, možda koja godina više. Danas znamo da je kruna politike detanta, uspostavljanje normalnih, na povjerenju građenih odnosa između Zapada (koji do dana današnjeg funkcionira kao blok jer se NATO nikada nije samoraspustio) i Ruske Federacije – onoga što je ostalo od Sovjetskog Saveza – shvaćeno kao konačna pobjeda Zapada nad Istokom, a bez ikakvog suvislog koncepta buduće politike, osim onog najgrubljeg, zasnovanog na krilatici: mi smo pobjednici, vi ste gubitnici, pa ćete se ponašati onako kako mi kažemo. I to je zaista i funkcioniralo u prvim godinama nakon što je s političke scene, uz silne pohvale sa Zapada, pometen čovjek koji je na sovjetskoj strani otvorio vrata tom procesu, a da očito ni sam nije bio svjestan krajnjih konzekvenci – Mihail Gorbačov. Pod njegovim nasljednikom Borisom Jeljcinom Rusija je padala sve dublje u siromaštvo, postajući sve ovisnija o Zapadu i sve slabija, kako ekonomski tako i vojno. Ovo potonje, da se nastavilo tragom originalne politike detanta, bilo bi najmanje važno. U jednom je trenutku Jeljcin odstupio (ili morao odstupiti), a iz tamnih koridora tajnih službi izronio je do tada jedva nekom poznat čovjek – Vladimir Vladimirovič Putin. I stvari su se počele mijenjati.

Novi je čelnik najprije krenuo u vraćanje samopouzdanja ruskom narodu, otvarajući mu perspektivu budućnosti, pokazujući mu (često i metodama koje s klasičnim poimanjem demokracije jedva da imaju nešto zajedničkoga) da kapitalizam ne mora nužno značiti samo to da jedan tanki sloj ima praktički sve, a da golema većina nema ništa ili ima jedva nešto. Drugim riječima, Putin je kapitalistički ustroj upotrijebio kao oružje u borbi za pokretanje Rusije iz letargije – ekonomske, vojno-obrambene, ali i duhovne. Najprije su na Zapadu na njega gledali kao na nadobudnog ‘špijunčića’ koji se dokopao čelnog položaja u državi, pa sada izigrava veličinu. No najkasnije kada je odradio dva predsjednička mandata i, formalno gledano, na besprijekorno demokratski način, slobodnim izborima, na mjesto predsjednika doveo svoga čovjeka Dmitrija Medvedeva, a on se sklonio na rezervni položaj predsjednika vlade, stratezi pobjede u hladnom ratu shvatili su da njihova pobjeda baš i nije tako čista i nepovratna kao što su zamišljali. I da Putin nije čovjek koji je došao da ode. Nitko od njih, međutim, ni tada nije počeo razmišljati o tome treba li prestati uspjeh detanta i normalne odnose s Istokom shvaćati kao vlastitu pobjedu i tako se ponašati. Ne, mentalni sklop što funkcionira na osnovi postavke da smo ‘mi’ pobjednici, a ‘oni’ poraženi nalagao je da se otvori novi krug konfrontacije s Rusijom. Kobna privlačnost sukoba počela se pokazivati u svoj svojoj ogoljenosti.

Međunarodna se scena, pa ni u kontekstu odnosa Istok – Zapad, nije promijenila naglo, ali počeo je nedvojbeno retrogradni proces koji će nas u konačnici (u vrijeme novog Putinovog predsjedničkog mandata, i opet demokratski osvojenog) dovesti u stanje u kojemu smo danas. Ono, priznavao to netko ili ne, neodoljivo podsjeća, kako po retorici tako i po ponašanju političkih subjekata, ali i vojnim implikacijama tog ponašanja, na ‘najbolje dane’ hladnog rata za koji su optimisti (danas se vidi: naivci) mislili da je otišao u povijest. I upravo sada, divna li čuda, najavljuje se knjiga i opet jednoga generala koji je obnašao visoku funkciju u Atlantskom paktu. I taj general predviđa ni manje ni više nego otvoreni američko-ruski rat u sljedećoj godini. Jednako kao što ni priča o početku Trećega svjetskog rata sukobom snaga dvaju konfrontiranih blokova kod Brežica nije bila lišena realne podloge, tako to nije ni ova o velikom ratu u godini što slijedi. Jer kobna privlačnost sukoba i dalje determinira politiku, poglavito na strani Zapada. Rusija je, osim što je ojačala, modernizirala i dobro organizirala svoje oružane snage, povukla jedan jedini potez (mada i taj pokriven demokratskim plaštem, što je inače specijalitet Zapada) koji se može dovoditi u pitanje. Riječ je o uklapanju poluotoka Krima u sastav Ruske Federacije – bez ijednog ispaljenog metka, bez mrtvih i ranjenih, a na osnovi referenduma koji se nekome može sviđati, a nekome ne, ali je proveden. A ipak, Zapad vodi neumornu propagandnu akciju zastrašivanja agresivnim namjerama Rusije, u prvom redu nekadašnjih sovjetskih satelita, gdje takvo zastrašivanje pada na plodno tlo. Pritom nema, izuzmemo li nedvojbenu logističku potporu pobunjenicima na istoku Ukrajine (što je, kao i cijela ‘demokratizacija’ Ukrajine, priča za sebe), ama baš ničega čime bi se ta navodna prijeteća ruska agresija, o kojoj tako često govori glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg (i ne samo on), mogla dokazivati. S druge strane Atlantski pakt neumoljivo steže obruč oko Rusije (protivno svim obećanjima svojedobno danima Gorbačovu), antiraketni štit za koji su samo glupani mogli povjerovati da je (u Rumunjskoj i Poljskoj, na primjer) namijenjen obrani od iranskih raketa, postaje postupno operativan, američke trupe i naoružanje stižu u ‘ugrožene zemlje’ (baltičke), a Putin je, u sve bespoštednijem propagandnom ratu, postao kriv apsolutno za sve.

Pokazuje se da je mentalitet onoga prvoga hladnog rata preživio njegov kraj (koji to, očito, nije bio) i da neoliberalni Zapad i hoće i može funkcionirati samo na podlozi stalne i sve zaoštrenije konfrontacije s Rusijom. Na ovim smo stranicama već jednom pisali o tome pod naslovom ‘Neprijatelja mora biti’. Pritom se Rusiju doslovno gura u naručje Kini, stvarajući tako savez čijih dugoročnih konzekvenci očito nitko od arhitekata novoga hladnog rata nije svjestan. To da famozni vojno-industrijski kompleks na čiju je opasnost prije mnogo godina upozorio američki predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, mora proizvoditi neprijatelje (ako ih i nema), to je jasno. I da je zato krajnje opasan, i to je jasno. No zašto u suvremenom svijetu nema snage koja bi se tome oduprla metodama što nisu svojstvene konfrontaciji hladnog rata, to nije jasno. Pa zbog toga generalovu knjigu o početku otvorenoga američko-ruskog rata sljedeće godine ne treba olako odbaciti. Kao što, uostalom, ne treba odbaciti ni pretpostavke o izglednom početku otvorene represije u Hrvatskoj, gdje je ustoličen režim koji također funkcionira samo na premisi postojanja neprijatelja, pri čemu su neprijatelji oni koji su se u Drugome svjetskom ratu borili za slobodu, a protiv najvećeg zla što je pogodilo čovječanstvo u 20. stoljeću, kao i svi koji danas dijele njihove vrijednosti i ideale. No ponovno podijeljena Evropa u groznici nove konfrontacije Istok – Zapad na to se ne obazire. Shvatit će kada bude prekasno, ako uopće bude vremena da shvati – i ono što će se njoj događati, i ono što će zahvatiti nas na njezinom jugoistočnom rubu. A po formuli tko preživi, pričat će za očekivati je da jednom netko napiše raspravu o kobnoj privlačnosti sukoba i o strašnoj cijeni koja je zbog te privlačnosti plaćena. Rekosmo, tko preživi…

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više