Kolaković nema uzora, on piše svoju priču, ne polazi ni od čije i ne nadovezuje je ni na čiju. Ne nudi ništa neporecivo, zna da su zakletve alkoholnih ovisnika privremene, da je povratak u piće uvijek blizu, kao džep na košulji. Nije to ni knjiga iz ladice "priznajem da sam pio". Kolaković ne priznaje, on pripovijeda kako ga je rat i ono poslije rata vuklo da pije