>

novosti logo

Kronika Kronika

Kolekcionar bolje prošlosti

Borba za preživljavanje kroz prodaju starog željeza prerasla je u ozbiljan etnografski hobi: Povratnik Rade Ljubišić iz Zrina kraj Dvora ponosni je vlasnik zaštićene etnografske zbirke koja svjedoči o ljudima, običajima i tradicijama danas opustjeloga banijskoga kraja

U svakodnevnoj egzistencijalnoj borbi mnogima je teško pronaći smisao života, no Radi Ljubišiću iz dvorskog sela Zrina i to uspijeva: unatoč svim šamarima sudbine, sreću u povratničkoj samoći pronalazi u starim predmetima što svjedoče o tradiciji i običajima ljudi banijskoga kraja. Tragajući u početku za nekakvim izvorom prihoda, Rade je kroz godine po devastiranim kućama, zapuštenim šupama, zaraslim štagljevima i ruševnim garažama, prikupio 860 vrijednih i simboličnih podsjetnika na nekadašnje živote onih koji su nakon Oluje napuštali zavičaj. Njegova ljubav prema starinama prerasla je 2010. godine u 28. privatnu etnografsku zbirku zaštićenu Registrom kulturnih dobara RH. Ljubišić je na to iznimno ponosan.

- Da bismo preživjeli, brat i ja smo nakon povratka u zavičaj po zapuštenim tavanima, podrumima i šupama skupljali staro željezo koje smo prodavali Romima. Iz tih sam hrpa počeo odvajati predmete za koje mi se činilo da nose neku autentičnu priču o banijskom životu. Događalo se pritom puno anegdota pa i sukoba ‘interesa’ između brata i mene, no tako je, radi osnovne životne borbe i potrebe, nastala današnja registrirana etnografska zbirka - kaže Ljubišić.

U početku, dok još ni vrata na kući u zaraslom dvorištu kojim caruju zmije nije imao, zapravo nije bilo jasno kakve to vrijednosti pronalazi.

- Čovjek sve pretrpi, bude na neki način jači i od željeza. Drago mi je da je netko prepoznao moj trud, da nisam džabe sve radio. U početku nisam bio svjestan što sve skupljam, da taj moj posao može biti od nekakvoga širega značenja. Isprava je to bila samo moja ljubav, nekakva potreba da spasim starine i predmete koji govore o našim pređima - nastavlja skromno.

Tako je, kao u staroj izreci ‘Kamen po kamen palača…’, i Radino povratničko životarenje na obroncima Zrinske gore iz dana u dan oplemenjivala zbirka smještena u prostore nekadašnje seoske škole, koji su uređeni poput starih banijskih kuća s trima prostorijama - spavaćom sobom, kuhinjom i blagovaonicom. U spavaćoj su sobi kolijevka i stalak, svojevrsna ‘hodalica’ uz koju su nekadašnji mališani činili prve samostalne korake. U kuhinji i pridruženoj ostavi su tanjuri, zdjele i posuđe iz davnine, među njima i ‘bokci’ u kojima su domaćice svakoga jutra tek pomuženo mlijeko odnosile u mljekarne.

Od tradicionalnog banijskog doma odudara tek Radin ured, ispunjen suvremenim i starim komunikacijskim uređajima, ali i predmetima posvećenima eri Josipa Broza Tita.

- Eto, tek da se zna kako se živjelo pod Titom. Ta je prošlost dio nas i ne može se izbrisati - domeće s nostalgijom vlasnik zbirke, pa nam s nestrpljenjem pokazuje stare televizore i gramofone, perilice rublja, a potom i ormarić u kojem pod ključem čuva kresiva uz pomoć kojih su stari Banijci palili vatru. Tu je i omanji ormar na kojem je naslikan grb Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je Rade pronašao u Vukelićima.

- Bio je šarafićima pričvršćen za gredu i okrečen tako da se grb uopće nije nazirao. Napravljen je od hrastovine, pa ga je bilo prilično teško nositi. Zaključio sam da su ga prijašnji vlasnici nakon propasti Kraljevine sakrili kako bi ormarić ispod njega i dalje nesmetano koristili, možda i za čuvanje novca - objašnjava Ljubišić.

Pokazuje nam i tzv. polovnjak, predmet koji u susjednoj BiH nazivaju i varćakom.

- Dok sam radio na obnovi Zrinske kule, svašta sam nalazio u tom objektu, pa tako i komadić željeza koji sam pažljivo očistio. Ispostavilo se da je to 500 godina stara strijela iz turskog doba, koja je možda najvredniji, premda i najmanji predmet u mojoj zbirci. Ona je šuplja u sredini, vjerojatno stoga da bi se u nju umetao otrov, a teško bi danas bilo pronaći kovača koji bi je tako vješto izradio - nastavlja naš sugovornik.

Jedan od zasigurno najljepših predmeta zbirke rukom je rađena ‘presica’ od bukovine: potječe iz tridesetih prošlog vijeka, ali se doima kao da je od jučer. - Nema na sebi crvotočine, a nije lakirana. Kao da je na nekakav drugačiji način konzervirana. Onaj koji ju je izradio bio je pravi umjetnik, tu svaka crtica ima svoj smisao - tumači Rade.

Osim strijele iz turskog doba, u njegovoj zbirci nema oružja. ‘Nemam ni banijsku kuburu, nijednu od svih onih korištenih u našim vojskama i ratovima’ - kaže.

Predmete za svoju zbirku, koju s ponosom naziva muzejom, i dalje pronalazi posvuda.

- Kada voda izdubi riječno korito pa se povuče, zađem onamo pa pronađem zanimljivih stvari. I nakon oranja se u zemlji znade svega pronaći. Neke stvari izruju i svinje po njivama. Možda će netko kazati da skupljam svašta, no ja vjerujem da svaki predmet ima svoju vrijednost - kaže vlasnik zbirke koju su u par navrata posjećivali i studenti zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

- Popisivali su sve ove predmete, mjerili ih i fotografirali, a potom bilježili standardni i lokalni naziv, pa o svemu postoji detaljna evidencija i svaki je predmet zaveden pod rednim brojem. Tako, eto, imam i katalog - s pravom se hvali marljivi sakupljač banijskih starina.

Svjestan je da mu vrijeme kojim vladaju šuškave novčanice neće donijeti i nekakvu materijalnu satisfakciju za trud uložen u skupljanje vrijedne zbirke, no utjehu nalazi u emotivnoj zadovoljštini.

- Dobro je, moja zbirka ne ište kruha. Ona mi predstavlja tek osobnu satisfakcija i zanimaciju u ovom svijetu bez vrijednosti. Ovdje, u bivšoj seoskoj školi, i spavam, pa noću ostavim uključeno svjetlo vani, kao što to rade u sličnim institucijama po gradskim sredinama. Važno mi je da naša djeca znaju kako se nekad živjelo, a ovi im predmeti to govore umjesto ljudi. S nama, posljednjim stanovnicima Zrina, nestat će života ovdje, pa neka bar ostanu tragovi i uspomene na nekadašnju banijsku životnost i društvenost - kazao nam je za kraj Rade Ljubišić.

1/5