Ima pravo austrijski ministar financija Hans Jörg Schelling kad kaže da je hrvatsko rješenje kredita u švicarcima u svojoj biti nacionalističko. Ono to zaista jeste, ali na način na koji su bili nacionalistički svi pokreti za oslobođenje u nekadašnjim kolonijama, od Amerike do Indije i od Konga do Egipta. Pobjedu u hladnom ratu kapitalistički je zapad shvatio kao priliku za novo bogaćenje na račun poraženih. Metoda je nerijetko bila gola pljačka, po poznatom kolonijalnom receptu. U srednjovjekovnim ratovima postojalo je pravilo da pobjednik ima pravo na pljačku, ali ograničeno na samo tri dana. Otuda u našim jezicima turcizam jagma, koji su izvikivali oduševljeni pobjednici. Kolonijalna pljačka, nasuprot tome, nema vremenskog ograničenja. Ona traje dok prilike dozvoljavaju. U Rusiji pod Jeljcinom deset godina. U našem slučaju već punih četvrt stoljeća.
Usput rečeno, tu je korijen i sadašnje, blago rečeno, ružne reakcije dijela nekadašnjih zemalja tzv. realnog socijalizma na poplavu sirijskih i drugih izbjeglica. Nisu Mađari ili Slovaci neki posebno zločesti ljudi. Ali poslije dvaju razočaranja, prvog nakon uvođenja kapitalizma kad je izostalo očekivano blagostanje i drugog u aktualnoj krizi, kod njih je na vlast došla nacionalistička, pa i profašistička desnica. Fašizam, u raznim oblicima, nakazno je, ali zakonito dijete kapitalističkih kriza. Tako je bilo u Velikoj depresiji 1930-ih godina, a tako je i danas. Krupnom kapitalu, koji proizvodi krizu, odgovara da se nezadovoljstvo unesrećenih ljudi bez posla i perspektive sustavno usmjerava na nekog drugog grešnog jarca. Nekad na Židove, sad na Sirijce. Nije to slučaj samo u Mađarskoj. I Britanija tvrdo pečati svoje granice, dok je istodobno pedeset prvih s liste najbogatijih Britanaca od 2008., dakle otkad je započela kriza, udvostručilo svoje bogatstvo.
Kratka vijest o izlaganju gospodina Schellinga na sastanku ministara financija EU-a u Luxembourgu sadrži još jednu važnu rečenicu. Možda još važniju od optužbe za nacionalizam. Ona glasi: ‘Treba poduzeti korake kako se ne bi stvorio presedan.’ Tjerajući lisicu, ministar Boris Lalovac i premijer Zoran Milanović istjerali su vuka. Presedan je, očito, da država ustaje protiv svog kolonijalnog statusa, što ugrožava profite u razvijenijim zemljama. Posebno slatke otkad je počela kriza. I drugi se bune, od Poljske do Crne Gore, ali Hrvatska je sada otišla najdalje. Toliko daleko da prijeti definitivnim otvaranjem Pandorine kutije. Od svih zala koje se u njoj nalaze jedno je već izletjelo na svjetlo dana. To su kamate.
Još prije izbijanja krize, sredinom prošlog desetljeća, akademik Gordan Družić izračunao je da je samo po toj osnovi neopravdano izvučeno iz Hrvatske skoro sedam milijardi eura. Od tada, u krizi, stanje se moglo samo pogoršati. Zašto su kamate kod nas bile i još su uvijek više nego u drugim europskim zemljama?
Najprije se tvrdilo, bilo je to prije petnaestak godina, da je krivica na nedovoljnoj bankarskoj konkurenciji. Tadašnji guverner Hrvatske narodne banke, dr. Marko Škreb, zagovarao je dolazak stranih banaka u Hrvatsku jer da će one ojačati konkurenciju na tržištu kredita, što će dovesti do njihovog pojeftinjenja. Dakle do pada kamata. Kad su strane banke došle, pokazalo se da je njihov cilj što veća zarada, a ne rušenje cijene novca. Zato su se odmah kartelirale i očuvale visoke kamate. Naravno, to je bilo protuzakonito. Negdje uoči krize Austrija je oštro kaznila nekoliko svojih banaka (među kojima i ove koje posluju kod nas) zbog karteliranja na štetu potrošača. Koliko se ovaj autor sjeća, ukupna globa koju su austrijske banke platile iznosila je oko 450 milijuna eura. Ali što vrijedi za Jupitera ne vrijedi za vola, pa su one u koloniji nastavile raditi što su htjele. I danas Vlada zapravo pregovara s kartelom banaka, u najmanju ruku sumnjive legalnosti, a zagovara ih austrijski ministar financija.
Nakon toga se tvrdilo, to je bila vrlo popularna žvaka, da će kamate pasti čim Hrvatska uđe u Europsku uniju. Tada, objašnjavalo se, postajemo dio jedinstvenog tržišta, uključujući i tržište novca, pa naše tvrtke i građani mogu dizati kredite gdje im je najpovoljnije. To znači da će i banke u Hrvatskoj biti pod pritiskom konkurencije iz cijele Europe, pa će se i one morati prilagoditi uvjetima na europskom tržištu. Hrvatska je nedavno obilježila dvije godine članstva u Uniji, a razlike u kamatama veće su i od onih koje je ovih dana spominjao premijer Milanović. On kaže da su kod nas duplo veće. U primjeru koji je poznat ovom autoru, veće su četiri i više puta. Banke u Njemačkoj nude ovih dana građevinske kredite za samo 1,5 posto. Ulazak u EU nije spriječio banke ni da nezakonito i jednostrano povećavaju kamate i na kredite koje klijenti uredno otplaćuju. Štoviše, sada prijete hrvatskoj Vladi zakonima Unije. Ako za to postoji osnova, onda je riječ samo o još jednom dokazu da je EU postala instrument krupnog kapitala.
Banke sada najavljuju daljnje povećanje kamata, navodno zato što će preračunavanje franaka u eure srušiti kreditni rejting Hrvatske, koja postaje zemlja gdje se ne poštuju ekonomski zakoni i ustavna prava. Uistinu, one prijete Vladi, poručujući joj da se drži statusa quo ili će biti još okrutniji kolonizatori. Prijetnje su i inače oružje kojim žele sačuvati svoj privilegirani položaj. Pritom su uvjerene da vrijeme radi za njih. Vlada, dakle njihov neprijatelj, broji svoje posljednje dane, pretendenti na vlast šalju za njih ohrabrujuće poruke, a Karamarko optužuje Milanovića da pretvara SDP u Sirizu i Hrvatsku u Grčku. Treba samo izdržati do izbora, a onda, kako se nadaju, počinje novo prestrojavanje, New Deal, u kojem će njihovi inozemni vlasnici i politički sponzori voditi glavnu riječ. Ne treba sumnjati da će se oni angažirati punom snagom. Uostalom, austrijski ministar financija Hans Jörg Schelling definirao je njihov glavni problem. Ako Hrvati uspiju, bit će to vrlo opasan presedan, put koji bi mogli izabrati i drugi. U tom slučaju nema šanse da ministar Boris Lalovac trajno ostane bez posla, kako mu je zaprijetio jedan bankar.
Očekivano, priključio im se i guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić, ali je već sutradan znatno ublažio retoriku. Milanović je odgovorio Schellingu da Hrvatsku voli više od Austrije, a Vujčića opravdava uobičajenim i korisnim konzervativizmom financijaša. Na svoj način, cinično, glasoviti američki ekonomist John Kenneth Galbraith to je rekao ovako: ‘Za financijaše najvažniji su dobar krojač, konformistička narav i sposobnost da se ponavljaju pomodne ekonomske formulacije.’
