‘U 2009. godini Društvo je pomoglo sljedeće aktivnosti u navedenim mjesnim zajednicama: …izgradnja vodovoda i dovođenje pitke vode u oko 80 domaćinstava, finansijska pomoć u renoviranju Doma kulture u naselju Marićka, podjela sto novogodišnjih paketića u Marićkoj, finansijska pomoć pri kupovini nošnji Kulturno-umjetničkog društva, finansijska pomoć lovačkom društvu Srndač…’ Nabrojene aktivnosti neke su od ukupno njih 11 što ih je kompanija Arcelor Mittal Prijedor u 2009. godini provela u općinama Omarska, Gradina i Marićka u Bosni i Hercegovini, gdje od 2004. posjeduje većinu dionica tvrtke koja se bavi eksploatiranjem željezne rude. Aktivnosti su navedene na web-stranici kompanije, u dijelu naslovljenom ‘Korporativna odgovornost’, a 2009. je i jedina godina u kojoj su takve aktivnosti zabilježene.
Film ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’ sniman je na lokaciji logora Omarska, pri čemu je neobilježeno mjesto stradanja pretvoreno u scenografiju za Cersku bitku iz 1914. godine
Na tribini održanoj prošlog četvrtka u beogradskom Centru za kulturnu dekontaminaciju također se govorilo o lokaciji koja je već desetak godina privatno vlasništvo Arcelor Mittala, najveće svjetske korporacije za proizvodnju čelika u vlasništvu indijsko-britanskog oligarha Lakshmija Mittala. Lokacija je Omarska, mjesto na kojemu su lokalne srpske vlasti u vrijeme rata 1992. godine otvorile koncentracijski logor za nesrpsko, velikom većinom muslimansko stanovništvo. Jedan od sudionika tribine bio je i kolumnist ‘Novosti’ Viktor Ivančić, koji je tamo rekao da su se postjugoslavenska društva izrodila u ‘cinične zajednice’ u kojima činjenice o zločinima, iako svima poznate, nemaju nikakvu moć. Ivančić je govorio o tome kako se u BiH i u Hrvatskoj podižu spomenici zločincima umjesto žrtvama, čime su se zločini, odnosno zločinački režimi, iz faze fizičkog izmjestili u fazu simboličkog, gdje se nastavljaju reproducirati.
Natuknice o ‘korporativnoj odgovornosti’ kompanije Arcelor Mittal u potpunosti se uklapaju u Ivančićevu tezu o ciničnom društvu, jer kompanija – pod egidom koja je ionako smišljena kako bi se prikrili korporativni zločini – financira minorne projekte, ali uporno odbija učiniti jedinu stvar koju od nje eksplicitno zahtijevaju preživjeli logoraši i njihove obitelji – dozvoliti im da se mjesto stradanja dostojno obilježi.
Upravo su (ne)mogućnosti komemoriranja i obilježavanja stratišta bile tema tribine ‘Četiri lica Omarske’, projekta koji postoji sedam godina. Tribinu u Beogradu, kao i ostale aktivnosti Radne grupe koja provodi projekt, potpomogla je beogradska kancelarija njemačke organizacije forum ZFD, a na njoj su sudjelovali i politolog i član Radne grupe Srđan Hercigonja, te Sudbin Musić i Edin Ramulić, aktivisti iz Prijedora koji su i sami preživjeli logor.
Projekt ‘Četiri lica Omarske’ pokrenula je 2009. beogradska umjetnica Milica Tomić, koja ga je kasnije napustila. Radnu grupu, uz Hercigonju, danas čine i Mirjana Dragosavljević, Vladimir Miladinović i Nenad Porobić, a ona se nastavila baviti tim jedinstvenim mjestom na kojemu se rat u bivšoj Jugoslaviji sublimirao kao rijetko gdje. Omarska je bila mjesto s kojeg su u svijet otišle prve informacije o koncentracijskim logorima u Bosni, kada su novinari britanskih medija ITN i ‘Guardian’ napravili čuvene snimke mršavih logoraša iza bodljikave žice. Snimke su kasnije postale predmetom ‘kontroverze’, odnosno eklatantne relativizacije koju je pokrenuo časopis ‘Living Marxism’ kada je ‘forenzičkim’ metodama pokušao dokazati da logor nije bio u potpunosti opasan žicom, pa da se stoga ne može ni nazvati koncentracijskim logorom. Nije pomoglo ni što su snimke zapravo napravljene u logoru Trnopolje a ne u Omarskoj, iako suštinske razlike nije bilo; i Trnopolje i Omarska i Keraterm bili su srpski logori za muslimane, sva tri na području općine Prijedor, u današnjoj Republici Srpskoj. Zbog tih je snimki Radovan Karadžić ubrzo zatvorio logore, no zatočenici su ili prebačeni u druge logore ili likvidirani, a prijedorski logori bili su i poticaj za osnivanje Haškog tribunala, čiji je prvi slučaj bio upravo onaj protiv Duška Tadića, stražara u logorima Omarska i Trnopolje, osuđenog na 20 godina zatvora.
Ime ‘Četiri lica Omarske’ predstavlja četiri recentne faze postojanja tog mjestašca na sjeveru Bosne: rudnik u doba socijalističke ere, konclogor za nesrpsko stanovništvo 1992. godine, rudnik u vlasništvu najveće multinacionalne korporacije za proizvodnju čelika i filmski set za snimanje jednog od najskupljih filmova u povijesti srpske kinematografije.
Prvi rudnik na ovom području bila je Ljubija, koju je 1916. godine otvorila Austro-Ugarska za potrebe Prvog svjetskog rata, no rude se tamo eksploatiraju još od antičkih vremena. Kako je na tribini podsjetio Edin Ramulić, rudnik Ljubija bio je i jedan od glavnih razloga zbog kojih se u vrijeme Drugog svjetskog rata dogodila fašistička kontraofenziva na Kozari, jer su partizani konstantno vršili diverzije kako bi zaustavili transport ruda za proizvodnju oružja u Njemačkoj.
Sam rudnik Omarska otvoren je 1985. godine, uz najmoderniju tehnologiju i s oko 7000 zaposlenih. Za Sudbina Musića tadašnji Prijedor bio je ‘jedna mala Jugoslavija, i po etničkoj strukturi i po ekonomskom razvoju i po evoluciji iz jedne kasabe iz osmanskog perioda u prekrasnu zajednicu u kojoj se posao dobivao odmah po završetku školovanja’. Ta je zajednica do temelja uništena početkom rata, koji u Prijedor nije došao u vidu borbi, već u vidu preuzimanja vlasti od strane Srpske demokratske stranke, kojoj nije pružen otpor.
Memorijalizacija logora ne odgovara ni kompaniji ni lokalnim vlastima, prvoj jer joj može ugroziti profit, a vlastima jer žele zadržati hegemonijsku poziciju u tumačenju rata
Prema popisu stanovništva iz 1991., općina Prijedor imala je 112.500 stanovnika, od čega su 43 posto činili Muslimani, 42 posto Srbi, 5,7 posto Jugoslaveni i 5,6 posto Hrvati. Netom po preuzimanju vlasti u svibnju 1992. srpske vlasti ‘problem’ dominacije muslimanskog stanovništva odlučile su riješiti otvaranjem logora u koje su Bošnjaci transportirani, zatvarani u neljudskim uvjetima i podvrgavani fizičkoj, psihičkoj i seksualnoj torturi. U takozvanoj Bijeloj kući, koja je u socijalističko vrijeme služila kao administrativna zgrada, provodilo se najgore nasilje koje je najčešće rezultiralo smrću, a u Crvenu kuću odlagala su se tijela prije sahrane ili bacanja u rudarsko okno. Kroz logor Omarska prošlo je oko 6000 ljudi, od kojih je 700 ubijeno, dok je kroz sva tri logora prošlo oko 30.000 ljudi, a ubijeno je njih više od 3000. Kompleks je bio ograđen bodljikavom žicom i minskim poljem, a zatvoren je u kolovozu 1992. godine.
Od svibnja 1992. do kolovoza 2004., kada su rudnici nakon privatizacije ponovno proradili, službena povijest Omarske zaustavljena je, a povijest bošnjačkog stanovništva toga kraja sistematski se zatire sve do danas, djelovanjem lokalnih vlasti koje ne pristaju ni na kakav službeni vid obilježavanja stradanja, koje sabotiraju alternativne komemoracije u organizaciji lokalnih udruženja, grade spomenike vojnicima Republike Srpske i onemogućavaju zapošljavanje povratnika Bošnjaka, ali i djelovanjem kompanije Arcelor Mittal koja također sudjeluje u diskriminacijskoj politici zapošljavanja i falsificiranju prošlosti u režiji lokalnih vlasti.
Kako su u jednom ranijem intervjuu ‘Novostima’ rekli članovi Radne grupe, memorijalizacija logora ne odgovara ni kompaniji ni lokalnim vlastima, prvoj jer joj može ugroziti profit, a vlastima jer žele zadržati hegemonijsku poziciju u tumačenju rata. Logor Omarska stoga je i ključna točka privatizacije, odnosno pljačke društvenog vlasništva, čija je jedna od manifestacija i ‘četvrto lice’ Omarske, ono iz filma Srđana Dragojevića ‘Sveti Georgije ubiva aždahu’, snimljenog 2008. godine. Taj film, s budžetom od 4,5 milijuna eura jedan od najskupljih u suvremenoj Srbiji, sniman je upravo na lokaciji logora Omarska, pri čemu je neobilježeno, niti ičim u filmu objašnjeno mjesto stradanja pretvoreno u scenografiju za Cersku bitku koju je srpska vojska vodila protiv austrougarske vojske 1914. godine.
Ako je pljačka uvijek jedan od glavnih razloga za pokretanje rata, u Omarskoj se ta logika potvrđuje doslovnije nego igdje, jer se profit kompanije tamo uvećava proporcionalno veličini stradanja bošnjačkih civila. Aktivnosti lokalnih organizacija i Radne grupe stoga su silom prilika usmjerene na svojevrsno osvajanje prostora bivšeg logora koji je sada privatno vlasništvo, a svaka je komemoracija improvizacija različita od one prethodne i one buduće, ali uvijek privremena, u teškoj atmosferi i u društvu lokalne policije i osiguranja Arcelor Mittala.
Jedan od uspješnijih proboja kroz zid korporativne nedodirljivosti dogodio se 2012., kada je Radna grupa u suradnji s londonskim Centrom za istraživačku arhitekturu Sveučilišta Goldsmiths ustanovila da postoji vrlo velika vjerojatnost da se organske čestice omarskih logoraša nalaze u gigantskoj čeličnoj skulpturi Arcelor Mittal Orbit, koju je mecena donirao Londonu uoči Olimpijskih igara 2012. Aktivisti su u Londonu održali konferenciju za novinare na kojoj su upozorili na nemogućnost komemoriranja, a 114,5 metara visoku skulpturu, koja služi kao turistička atrakcija za ‘podizanje kose’, proglasili spomenikom u egzilu. Ova PR metoda rezultirala je ukidanjem zabrane posjećivanja lokacije logora koja je uvedena godinu ranije, kada su aktivisti i udruženja logoraša ispred Bijele kuće pročitali Deklaraciju o nastavku antifašističke borbe.
Te iste godine, međutim, na 20. obljetnicu logora, jedan je aktivist uhapšen jer je upotrijebio riječ ‘genocid’. I dotada, kao i nakon toga, prijedorske su komemoracije ostale mučna potraga za odgovorom na pitanje kako sačuvati sjećanje manjinske zajednice koja je bila žrtva i koja djeluje i postoji u neprijateljskom političkom okruženju. Stoga se ni na tribini u Beogradu učesnici nisu mogli usuglasiti treba li bilježiti etničku i vjersku pripadnost žrtava i treba li komemoracije započinjati vjerskim obredima. Je li opravdano osjećati se poraženim i neprihvaćenim, zatočenikom imaginarnog logora, kako je svoje stanje opisao Sudbin Musić, ili tračak optimizma treba tražiti, kao što ga traži Edin Ramulić, u činjenici da u prijedorskim komemoracijama sudjeluje sve više Srba? Jesu li, kako vjeruje Ramulić, oni koji su mladi ili u zločinu nisu sudjelovali lišeni odgovornosti za simboličku reprodukciju zločina koja se i dalje događa, ili će do ozdravljenja doći, kako smatra Ivančić, tek kada svaka zajednica počne podizati memorijale žrtvama vlastitog djelovanja?
