>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Konjsko oko

Ako se slavnom umjetniku Mikonu desilo da naslika trepavice gdje ne postoje, a što se dobroj nastavnici Paleti ne bi desilo da ispriča kako konji ujakovi imaju trepavice i na donjem kapku? A možda bi se i kod današnjih slikara našlo trepavica na konjskim donjim kapcima

Nova nastavnica likovnog, rodom negdje od Đerdapa, ostala kratko, jer se u to kratko udala, čulo se, neđe u Crnu Goru. Đaci je odmah prozvali Paleta. Paleta je, kad danas razmišljam, bila odličan nastavnik. Učila nas da crtamo jaje, pa kokoš, pa ribu, pa ruku, pa stopalo. Sve postupno i postepeno. Ja sam bio i ostao loš crtač, ali sam zahvaljujući njoj, ja mislim, stekao pouzdanu predstavu o tome kako bi se trebalo podučavati u crtanju.

Dala nam Paleta da crtamo oko. Oko dragog ljudskog bića, oko životinje koju volimo. Samo oko i malo oko oka, do vjeđe, dalje i šire ne. I razred crtao, a Halka nacrtala konjsko oko. Halka je imala ruku za crtanje kakvu ne možeš sresti lako. U dva pokreta nacrta te tako da te niko ne može omašiti ni prevariti se koji si. I pregledava Paleta šta se nacrtalo, pa dođe do Halke. I skoro klikne kad vidi rukotvor Halkin. Halka, pa ti si čisti živopisac, kaže nastavnica. A Halka rumeni u licu, crveni na njoj džemperak načinio se preširok koliko se u njemu skupila od te pohvale. Svi gledamo prema njoj, ona ni u koga. Uzima list nastavnica da nam ga pokaže, pa usred pokreta kojim će ga podići, kaže, a nisi ga još završila, Halka. Halka jedva čujno kaže, jesam. Kako jesi, kaže joj nastavnica, kad si nacrtala samo jedne trepavice konjskom oku, samo si mu gornje nacrtala. Sad mu nacrtaj i donje trepavice. Halka se još smanji u džemperku, ugne još malo ramenima.

- Pa ne mogu.

- Hajde, kako ne možeš, znaš ti to, vidiš kako si sve do ovde lepo nacrtala. Je li to oko tvoga konja?

- Jeste, ali nije konj no ždrebica.

- A koliko godina ima tvoja ždrebica?

- Jednu.

- A jesi li joj ti gledala trepavice?

- Gledala sam.

- Pa što joj ih ne nacrtaš?

- Pa nema trepavica dolje.

- Kako nema?

- Nema.

- Nisu joj još porasle?

- Pa nema ni njena majka te trepavice dolje.

- Vidiš, Halka, moj ujak ima dva konja, tamo u Homoljskim planinama, sve jedan lepši od drugoga, a znaš kakve oni imaju lepe trepavice.

Halka ugne ramenima. Poslije časa, dva-tri pametara, iz zavisti, došli Halki i rekli joj šta će joj to ždrijebe koje ima samo gornje trepavice, i rekli da njihove kobile i ždrebad imaju trepavice i gore i dolje.

To je ono što je ostalo u sjećanju. Ostalo je još i to da je sva naša stoka, prema udžbenicima i našim nastavnicima, bila najviše druge ili treće klase i još niže u odnosu na najbolje rase i pasmine. Naša su goveda bila iz pasmine buša, a ta je bila treća ili četvrta klasa u odnosu na simentalska ili holštajnska, a druga ili treća u odnosu na kolubarska ili podolačka, naše ovce i ovnovi su bili patuljci u odnosu na merino, na cigaje, na sardinijske pa istočno-frizijske brave, a naši konji su bili brdska kljusad, daleko ispod hladnokrvnih konja, lipicanera, a o arapskima ni zboriti nemoj. Sve naše je bilo niže visinom, lakše težinom, davalo manje mesa i manje vune, vimena naših muzara su bila manja kad su puna nego onih prvoklasnih kad su prazna. U djetinjstvu sam znao čistiti krmelje i kobilama i volovima, pa sam znao da su naše kobile imale trepavice samo na gornjem kapku, te Halki nisam kazao ništa, jer mi je bilo jasno da su, po trepavicama, i njena ždrebica i majka joj bile svojte s našim kobilama.

Mi iz razreda smo bili djeca iz kuća koje su, skoro svaka, imale barem po jednog konja ili kobilu. Druge nisam gledao, ali znam da ni naša Doruša, ni Šemsova Brnja, ni Memova Putka nisu imale donjih trepavica. Pa sam, od Halkina crteža unaprijed, mislio da je najvažnije što razlikuje naše konje od plemenitih vrsta to što nemaju trepavica koliko im treba. Da su naši konji čatlak od trepavica, da imaju grešku na oku! A nije baš bilo lako to primiti. No se navikne, malo potraje, pa ga odnese neki ovozemaljski potok što ponire u rijeku Letu.

A prije dvadeset i šest godina, obretnem se u Brazilu. U konjičkom i konjaničkom kraju, u pampama gauške zemlje Rio Grande do Sul. Tu me, jednog januarskog dana, usred tamošnjeg ljeta, prijatelji gaušosi izvedu na izlet. I ponude mi da jašem na jednom konju, na ravnici prema gradiću Nova Roma. Konj velik, rasan, osedlan sedlom od svijetle goveđe kože. A miran, pogodan, ja ga pomilujem, prije no ga uzjašem. I vidim da ni on nema trepavica na donjem kapku! Aha, ima dakle i velikih konja i rasnih, a da nemaju po dvoje trepavica na jednom oku. Aha, vidio, primio k znanju, pa se i to smjestilo u ladicu za viđeno pa zaboravljeno.

Prošlo i od Brazila mnogo godina. A jedne zime, u Berlinu, začitao sam se knjiga Klaudija Ajlijana ‘O prirodi životinja’. Taj je Ajlijan rodom bio iz nekadašnje Prajneste (Praenesta), današnje Palestrine, blizu Rima, a pisao je na grčkom, između 2. i 3. stoljeća naše ere. Tih njegovih knjiga ima sedamnaest i to nisu knjige u našem smislu riječi, već su poglavlja, a obično se izdaju u dva ili tri toma. U njima je sadržana sila čudesnih znanja i opažanja o životinjama kopnenim, vodenim, onima koje lete i onima koje puze. E u četvrtoj od tih knjiga Ajlijan piše kako je čuo da konji nemaju trepavica na donjem očnom kapku, te kako se priča da slikar Apelo Efešanin nije ovo znao pa je naslikao konja s trepavicama na obadva kapka. Još kaže Ajlijan kako neki pričaju da se ta greška nije desila Apelu, već Mikonu, koji je bio veliko ime slikarsko. I kaže da je ovaj bio jako vješt u slikanju konja, ali da mu se, samo zbog rečene osobine konjskog oka, može spočitnuti ozbiljan propust u umjetničkom radu.

O Apelu Efešaninu zna se da je bio iz Atene i da je bio još i kipar, a da je prozvan Efešanin zato što je u Efesu učio slikanje i klesanje. Znao je Aleksandra Makedonskog. A Mikon je živio stotinjak godina prije Apela. Prema svjedočenju Julija Poluka, grčkog enciklopediste i retora iz drugog stoljeća naše ere, zamjerku Mikonu što je naslikao trepavice na donjem kapku konjskoga oka izrekao je čuveni konjanik Simon, koji je živio kad i Apelo, a poznavao i Aleksandra Makedonskoga. Julije Poluk kaže da je Mikon bio neznalica, čim je dopustio da mu se takav propust dogodi.

Ako se slavnom umjetniku Mikonu desilo da naslika trepavice gdje ne postoje, a što se dobroj nastavnici Paleti ne bi desilo da ispriča kako konji ujakovi imaju trepavice i na donjem kapku? A možda bi se i kod današnjih slikara našlo trepavica na konjskim donjim kapcima. Ili ih se ne bi našlo ni na gornjim? Možda, nisam gledao. Ako kod Vaska Pope konj obično osam nogu ima, pa ako znamo da konj stvarno ima tri očna kapka, kakav je grijeh načinila dobra naša nastavnica kojoj ni ime ne spominjem? E jer je živa, a ima potuljenih ljudi pa je mogu naći i naslađivati se kako je savjetovala Halku. Ni Halki ne spominjem ime, već nadimak. Iako, pravo govoreći, iz ovoga što sam ispričao, nema ništa što bi bilo sramotno. Pa opet, neka oni koji se vole naslađivati greškama drugih nemaju građe od mene. A oni koji se sjećaju, a bili su s nama u školi, neka ne odaju dalje.

Ima još. Zvao sam, prije koji dan, i mog školskog druga s nadimkom Zambata (o njemu je bilo riječi u ovoj rubrici ranije), e da malo obnovim uspomenu na časove crtanja. Zambata je dječaštvo proveo i kao gonič konja koje je jedan talijanski trgovac kupovao petkom u Dugoj Poljani. Stotine konja je Zambata otjerao do Raške. Sjetio se i naših časova crtanja, ali je bio šokiran kad sam mu kazao da nijedan konj na svijetu nema trepavice na donjem kapku. Pa, da se opravda, veli mi Zambata, e nisam ja kao ti imao vremena da po planini trijebim konjima krmelje, no sam ih morao skoljavati i dognati u Rašku, pa ondje ugoniti u voz.

1/1