Ako je nešto jasno pokazala nova vlast dosad, bio je to i jest plan da svoju politiku nametne ponajprije uzurpiranjem medija. Sve ostalo doći će potom, izuzev one sistemske mjere konsenzusa političkih elita koja se uopće ne dovodi u pitanje pukom izbornom promjenom vlastodršca. A za preuzimanje moći nad medijima poslužio je ministar kulture Zlatko Hasanbegović – nipošto slučajno – kao ustašofilni radikal, dakle i logična šiba za treniranje strogoće. Utoliko bi dobro bilo razvidjeti dokle još vladajuća koalicija kani gurati s tim i u kakvom odnosu prema širem njezinu programu stoji ta kampanja.
Naravno, zacijelo se nitko ne zavarava da će Hasanbegović i njegova centrala stati na pokušaju gušenja neprofitnih medija koji upravo poduzimaju. Jedna od posljednjih točaka dnevnog reda druge sjednice aktualnog saziva Sabora, a koja bi mogla biti raspravljena dok ovaj broj ‘Novosti’ izlazi iz tiskare, naime, tiče se godišnjeg izvješća o radu Upravnog vijeća Hine u 2014. godini. Ozbiljna kuloarska jeka upućuje na apriornu izrazitu nesklonost HDZ-a da taj dokument prihvati kao zadovoljavajući. Ipak, donekle im se opire činjenica da je Hrvatska izvještajna novinska agencija baš te godine počela financijski poslovati s plusom.
Nije taj fakat jedini pokazatelj nastupajućih boljih prilika u funkcioniranju Hine, ali sadašnjoj upravi na čelu s Brankom Valentić ništa od toga ne mora na koncu biti nikakav zalog opstanka. Indikativan je jedan moment iz prošle godine, kad je današnja ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović na čelu zagrebačkog Ekonomskog instituta predvodila i Povjerenstvo za analizu poslovanja agencija, zavoda i fondova. Ukratko prepričano, tom se analizom – bez obzira na spomenuti plus – sugerira da Hina postane dio Hrvatske radiotelevizije, jer ‘su poslovi ove dvije pravne osobe komplementarni’ pa se očekuju ‘sinergijski učinci’. Mada se u rubrici pod ‘Rizici implementacije’ pretpostavlja i ‘otpor radnika Hine’, to je uobičajeno tehnokratski pojmljeno kao jedan od mogućih rashoda s kojima će se već nekako izaći na kraj. Generalna intencija ove analize, kao i liberalne ekonomske politike općenito – a ta nije na snazi od jučer, nego se samo dodatno zahuktava – jest rezanje javnog sektora, privatizacija njegovih domena, slabljenje države. Ako se mediji dadu iskoristiti i kao alat za promicanje te agende i kao sam objekt predviđenih zahvata, tim bolje – vrli efekti sinergije iskakuju i iz ove paštete.
A kad smo već kod HRT-a, pogledajmo što se novoga zbiva na Prisavlju, gdje smo ravnatelja Gorana Radmana lani ostavili kao repu bez korijena, otkako je krahirao zaštitnik mu Ivo Josipović. Radman se u međuvremenu dohvatio i s novim sastavom Nadzornog odbora, nakon dugotrajnog natezanja s prethodnim, te je zatečen u redizajnu poslovanja na štetu matične proizvodnje programa, a u korist dubioznih tehnoloških investicija. Na nj se namjerio i notorni Hrvatski helsinški odbor, u jednoj od tipičnih hajki na komunističke aveti. Nekadašnjeg direktora Majkrosoft korporejšna za čitav istok Europe tako su nedavno optužili da se priprema da ‘uhljebi 60 svojih povjerljivih partijskih kadrova’ na HRT-u. Goran je Radman stoga idealan materijal za sve mogućnosti u nastavku prevratničkog uzurpiranja javnih medija; nitko ne bi za njim zaplakao, osim komunističkih spavača koje tu njuši samo HHO, ali se s njime moguće i dogovoriti iz kuta malne bilo koje političke opcije. A naredni cilj, recimo, jednom kad bi se HRT i Hina pacificirali pod istom pouzdanom šapom, nazire se također u rečenoj analizi tima Jurline Alibegović. Riječ je o ideji utapanja ovlasti Agencije za elektroničke medije u regulatornom arsenalu – Ministarstva kulture.
Ovdje treba napomenuti da je smisao postojanja te agencije i Vijeća za elektroničke medije upravo u odvojenosti izvan stalnog domašaja izvršne vlasti, s relativno nezavisnom pozicijom i s obavezom podnošenja računa Saboru, kao i u slučaju HRT-a i Hine. No Sabor je potencijalno trusno tlo s naznakama demokratskih atavizama, a VEM i AEM imaju značajnu funkciju dodjeljivanja koncesija televizijama i radijima, kao i raspodjelu subvencija elektroničkim komercijalnim i, manjim dijelom, neprofitnim medijima. Koliko ta moć znači vlasti koja se uspostavlja vidjelo se kad je na sjedište tih ustanova krajem siječnja poslala istinsku fašističku hordu. Nije se tad radilo prvenstveno o kazni izrečenoj televiziji Z1, nego je to bio formalni povod, dok je u pozadini skriven motiv kontrole medijskog i univerzalnog tržišta.
Ali, naravno, sve to još uvijek ne znači da će vladajuća koalicija u predstojećim mjesecima nastaviti jednoznačan udar na medije u javnom vlasništvu i medijske regulatore, jer na taj proces utječe niz postranih varijabli. Prvo, navedimo samo za primjer, možda će koalicija sad posegnuti za drugim akutnim vratilom u kultiviranju političkog pejzaža, bilo to u spomenutom području Ministarstva uprave ili, više nego očekivano, Ministarstva gospodarstva, ili zdravlja, ili pak rada i mirovinskog sustava – mogućnosti su neiscrpne. Drugo, međutim, stalna je enigma budući odnos HDZ-a i Mosta, gdje nema iole trajnije garancije za idilu, a stabilnost je zavisna o iznimno ograničenim uporištima. No ostaje nam jasnom univerzalna orijentacija te klike, dosad najizrazitije ispoljena s obzirom na medije kao startni ulog: neoliberalna kontrarevolucionarna ofenziva, ako treba – a trebat će još – i s pomoću crnih košulja. Lica su te i takve, pa, sinergije, takoreći neizmjerno prilagodljiva; na jedno smo od njih naletjeli ovih dana i, gdje bi drugo, u elektroničkoj Knjizi lica, na Fejsbuku. Posrijedi je profil Davora Huića, izvršnog direktora udruge poreznih obveznika Lipa i člana Gospodarskog vijeća Kolinde Grabar-Kitarović.
Naime, tamo je Huić napao Treći program HTV-a zbog emitiranja ciklusa filmova iz Sovjetskog Saveza koji nisu najavljeni sanitarno kao ‘glorifikacija jednog zločinačkog režima’, što je po njemu ‘u suprotnosti s rezolucijom Vijeća Europe 1096 o razvrgavanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima’. Ekonomski savjetnik hrvatske predsjednice pritom se obraća svojim korespondentima izrazito prijekorno: ‘Ti i tebi slični histerizirate oko fašizacije društva, ali ne vidite boljševizaciju koja ne da nam prijeti, nego je već debelo andervej, zapravo nikad se je niti nismo oslobodili.’
I tako, riječ po riječ, fejs po fejs, očitim biva kud smjera vladajuća konzervativna transverzala: preko medija javnih i neprofitnih, preko nezavisnih regulatornih institucija, preko medijskih subvencija i drugih socijalnih osigurača ukupnog tržišta, preko čitavog naslijeđa socijalizma. Sve to dok se fašizacija relativizira, premda će se nekome možda učiniti da Fejsbuk kao rodno mjesto fašizma i ne zvuči jako uvjerljivo, čak ni kad je u pitanju očitovanje predsjedničina savjetnika. No to je vruća materija i ne bi je trebalo sasvim zanemariti, tek se nasmijati Huićevim kolosalnim glupostima, potom ga zaboraviti i nastaviti dalje; uostalom, i Fejsbuk je medij.
