U atmosferi promjenjiva uspjeha proteklo je ove jeseni prvih pet-šest kazališnih premijera u Zagrebu: ZeKaeM-ovo 'Janje' predstavilo se kao uzbudljiva minijatura na temu 1914., 'Razbojnici' u HNK-u bili su teški, spori i dosadni, Gavellin 'Hrvatski bog Mars' odisao je u odnosu na tradicionalno patetično tretiranje Miroslava Krleže neuobičajenom urbanošću i modernim pacifizmom, minhenske 'Gorke suze Petre von Kant' još jednom su u ZeKaeM-u pokazale moć evropskog teatra, a 'Glembajevi' u Koldingu i 'Jazavac u Kerempuhu' nisu zadovoljili.
Taj toplo-hladni niz nastavlja se i dalje: u ZeKaeM-u je ovih dana premijerno izvedena '4.48 psihoza' Sarah Kane u režiji Božidara Violića, po svemu uredna i kultivirana predstava na tešku temu psihičke bolesti, uvjetovane svijetom koji glavna junakinja ne može podnijeti… No ta bujica uzrujanih riječi, često emotivno bolnih i lucidno-intelektualnih, jednostavno nije prelazila rampu. Glavnu junakinju, okovanu za krevet u psihijatrijskoj bolnici, s puno truda odigrala je Jadranka Đokić (uz Damira Šabana i Zorana Čubrila, koji igraju liječnike), ali falilo je 'ono nešto', kako se to u kazalištu zove, da bismo se mogli uživjeti u depresiju glavne junakinje i počeli je braniti. Britanska spisateljica Sarah Kane, koja je 1990-ih s puno bijesa i gorčine rekla što misli o svijetu koji je okružuje i na kraju se ubila, u hrvatskom se kazalištu nije igrala često: Anja Šovagović svojevremeno je u Gavelli odbila igrati u predstavi 'Fedrina ljubav' zbog, kako je objasnila, previše scena eksponiranog seksa, dok je s druge strane 'Jutro' u režiji Marija Kovača, rađeno prema tekstu '4.48 psihoza', doživjelo i međunarodni uspjeh. U kazalištu je od presudne važnosti zašto se u konkretnom vremenu igra određena predstava: danas uistinu jest vrijeme za bijes i depresiju, ali taj razlog nova ZeKaeM-ova predstava nije uspjela opravdati.
Četiri ulice zapadno, u Teatru &TD, argentinska redateljica Renata Carola Gatica (koju poznajemo po odličnim predstavama 'Šarengrad' i 'Argentina') postavila je zajedno s Jazminom Sequeira autorski projekt 'Čuj, Hamlete, čuj', želeći se preko odnosa Hamleta i njegova oca pozabaviti pitanjem naše samostalnosti, slobode i odgovornosti na pozornici koju zovemo život. Ili, kako se pita Jazmin Sequeira: 'Jesmo li ili nismo protagonisti svoga vlastitog djela? Tko piše sadržaj naše egzistencije?' Predstava ima nešto od boje, okusa i mirisa laboratorija Teatra &TD iz starih dana: obiluje dokumentarnim razgovorima glumaca sa svojim roditeljima koji se projiciraju tokom predstave, prožeta je fantazijama i scenskim pretjerivanjima, potencirajući osnovnu dilemu – jesmo li sretni, jesmo li dobro izabrali, što kažu naši roditelji i koji je zapravo naš put? Iz groteske se pretapa u dramu, iz drame u filozofsku diskusiju, igrajući pomalo na rubu živčanog sloma i naglašavajući da su naše temeljne dileme često bliske noćnim morama i hladnom znoju. Mogla bi joj se zamjeriti neurednost u transformaciji početnih ideja u scensko zbivanje, zbog čega ponegdje, slikovito rečeno, visi, a ponegdje ima i praznog hoda, ali ono po čemu je svakako za preporuku jest srčanost izvođača i jasna namjera redateljice da se ozbiljno bavi temeljnim egzistencijalnim pitanjima. Glumci Dean Krivačić, Maja Katić, Zrinka Kušević, Zrinka Antičević, Ivana Pavlović i Sven Jakir čine mladu ali i prokušanu &TD-ovu ekipu kojoj se nikako ne može zamjeriti manjak motivacije. Upravo suprotno, treba ih pohvaliti za umjetnički samoprijegor i profesionalnu odanost, koji u sirotinjskim vremenima Teatra &TD nadilaze okvire ove predstave.
