>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kosovski jaram

Ivan Čolović je pokazao da je kosovski mit težak jaram srpskom i još ponekom narodu, na primjer narodu crnogorskom, na primjer albanskom, pa i turskom, a da probleme s rukovanjem tim jarmom imaju i drugi narodi, i to oni dijelovi koje običavamo zvati elitama

Izio ga hiljadni đavo, upropasti nam volove, i ljude će nam upropastiti kosovski jaram, maknite toga krmka iz sela!

Ovako je rekla teta Behdžida, negdje ranih šezdesetih godina, kad su se nečiji volovi upregnuti u kosovski jaram, poplašili pa skrenuli s puta, te se prevrnula kola koja su vukli, a volovi se s puta survali u provaliju i jedva ostali živi. To se još ponekom bilo desilo, jer naši su volovi bili naviknuti na jaram teljigaš, a na kosovski nisu, on umjesto teljiga ima palice, četiri, nekad sve četiri gvozdene, nekad one dvije unutrašnje drvene, a vanjske uvijek gvozdene. Kosovski jaram ima dvije gredice, jednu masivniju, koja ide volovima na vratove, i jadnu tanju i lakšu, koja ide pod vratove. Ta dva dijela se vežu palicama. Jaram na teljige ima samo onaj dio što ide na vratove, a odozdo se u njega utinju teljizi. Teljig je lučac koji, kao latinično slovo U vola obuhvati oko vrata, a krajevi mu se onda zatnu u rupe i pričvrste spicama gore na jarmu. Kosovski jaram nije u naše selo došao s juga, iz pravca Kosova, već sa sjevera, iz ivanjičkih sela. Tamo su volovi hvatani samo u kosovski jaram, koji je poslije i kod nas potisnuo jaram na teljige.

Ovo sam ispričao Ivanu Čoloviću, prije neki dan u Zagrebu, nakon razgovora o njegovoj knjizi ‘Smrt na Kosovu polju’. Ivan me sluša, pa kaže: ‘E da sam znao za te jarmove, ja bih ovoj knjizi dao naslov ‘Kosovski jaram’.’ Ivan je vazda bio gospodstven i otmjen, on bi iz te otmjenosti i naslovio knjigu po mojoj upadici, e da možda meni načini neku etnološku uspomenu. Možda, no se kosovskoga jarma ja ne bih ni bio sjetio da nisam slušao kako je o kosovskom mitu i Čolovićevoj knjizi s autorom u Novinarskom domu razgovor vodio Bojan Munjin.

Jer je u toj knjizi Ivan Čolović pokazao da je kosovski mit, uza sve drugo, i težak jaram srpskom narodu i Srbiji kao državi i kao društvu. Pokazao je da je taj mit jaram i još ponekom narodu, na primjer narodu crnogorskom, na primjer albanskom, pa i turskom, a da probleme s rukovanjem tim jarmom imaju i drugi narodi, i to ne volovi tih naroda, već oni dijelovi naroda koje običavamo zvati elitama. To je Ivan Čolović pokazao i izložio jasno i podrobno, i stilski vrlo lijepo, na 500 stranica knjige formata 11,5 x 16,5 cm. U 23 poglavlja prikazana je povijest kosovskog mita, od nastanka do naših dana. Razvoj mitske matrice, strukturne preobrazbe, dopune, odbacivanja, aproksimacije, manipulacije težišta su autorova istraživanja. Sve je u toj knjizi našlo mjesta: i preobrazba od legende u mit, i zavet kosovski, i budućnost kosovskoga mita. Ivan Čolović nije nikako zadrijemao u ovoj knjizi, pomno je istraživao kako i kad je od bitke na polju Kosovu nastao boj, u budnosti i pažnji Čolović, nosilac francuskog ordena Legije časti, nije ni za tren napustio niti izdao nauku. Plod toga rada i stava je najbolji brevijarij o kosovskom mitu za tuzemstvo i inozemstvo. Diskretno-humoran, počesto i gorkast ton izlaganja daje knjizi biljeg ličnog iskustva kojim uspijeva da zadrži svoju gospodstvenost i u situacijama lične pogođenosti i razočaranja zbog razvoja događaja ili ponašanja ljudi koje je poznavao.

Čolovićeva knjiga se čita u dahu, pet stotina stranica prođe učas. Kod takvih knjiga u sjećanje nailazi onaj aforizam Georga Christopha Lichtenberga: ‘Ko dva para pantalona ima, neka jedne unovči i neka nabavi ovu knjigu!’

Posebna, jedinstvena stvar koja veže autora i ovu njegovu knjigu jeste što je on lično preživio događaje i poznavao mnoge aktere najnovije tragične zloupotrebe kosovskoga mita, koja je dobrim dijelom bila i uzrok za mentalnu pripremu ratova koji su prožderali Jugoslaviju. Dobar dio svoga istraživanja posvetio je Čolović svojim savremenicima. Ukazao je i na važan momenat, kad Udruženje književnika Srbije napušta svoju borbu za slobodu izražavanja i okreće se političkoj aktivnosti zaštite Srba na Kosovu. To je vrijeme u kojem i predsjednik toga udruženja Miodrag Bulatović priređuje tribine na koje dovodi i nesretnog nekog Martinovića, nerazjašnjeno zlostavljanog Srbina s Kosova, koji ništa sa spisateljskim poslom nije imao. Neki od pisaca koji su tada pjenušali još su živi i u pravilu nikakve svijesti ne pokazuju o štetnom učinku svoga djelovanja, već nastavljaju da kosovuju, što na neki način Čolovićevu knjigu čini onim što književna teorija zove work in progress. Jedan od takvih je i pjesnik Radoslav Zlatanović, porijeklom s Kosova, anglista po obrazovanju. On, ove zime (Čolovićeva knjiga je objavljena prošle godine) u dugom razgovoru za list ‘Iskra’, kojem u zaglavlju piše da su elektronske novine Andrićgrada na pitanje novinara: Ali opet, i opet, Kosovo. Šta ćemo s njim i bez njega? ovako odgovara: ‘Kad me pitaš, pravo da ti kažem: Srbi će Kosovo i Metohiju povratiti, na tu svetu zemlju Srbi će se vratiti – mnogo brže nego što mnogi misle! Pa to piše na nebu! To Albanci znaju. To ceo svet zna! Kosovo ne može da diše bez Srba! Ono vapije za tim svojim narodom! Niko ga više nije voleo, niko više na njemu nije sejao pšenicu belicu, niko na njemu i o njemu nije više pevao, niko na njemu i za njega nije više ratovao, niko ga više nije krvlju napojio od Srba. Kosovo voli Srbe, Kosovo ne može bez Srba!’

Mitski likovi davali su građu za psihoanalitičke dijagnoze. Ono što se danas zove narcističkim poremećajem ličnosti ima početak u mitu o dječaku Narkisu, koji se zaljubljuje u svoj lik, nakon što se oglednuo u izvorskoj vodi. Ono što je Freud nazvao Edipov kompleks takođe je mitskog porijekla. I nešto manje poznati Bornemanov Midin kompleks, bolest zgrtanja novca, izveden je iz mita o kralju Midi koji je dodirom sve pretvarao u zlato, i svoju kćer je ozlatio. Ratovi, ne oni mitski već oni historijski potvrđeni, dali su takođe imena poremećajima: vijetnamski sindrom, naš PTSP. Možda će psihijatrija budućnosti za neki poremećaj naći osnove i u Kosovskom boju. Materijala ima napretek, to jasno pokazuje i Čolovićeva studija. Ne znam, čuo sam nekoga u Beogradu kako za nekog opsesivca nacionalistu kaže kako ‘spava na Kosovu polju’.

Ne bih rekao da bolujem od nekog takvog poremećaja, ali me tišti nešto što bih mogao zvati sindrom kosovskog jarma. Prije ravno trideset godina, o prvom maju u beogradskim ‘Književnim novinama’ je na naslovnoj stranici objavljena pjesma ‘Himna na ledini’ gorespomenutoga autora Zlatanovića. Ja sam u to vrijeme bio član uredništva i bio odgovoran za objavljivanje stihova. Pjesmu Zlatanovićevu vidio sam tek kad je naslovnica bila prelomljena, na nju mi je pažnju skrenula Biljana Jovanović, koja je tada radila korekturu lista. Pitao sam odmah glavnog urednika Miodraga Perišića otkuda ta pjesma u listu, a da je ja nisam vidio. On mi je rekao da za naslovnu stranicu odgovara on. Tu je uz njega stao i Rajko Petrov Nogo, koji je tad imao rubriku u listu i za vrijeme korekture redovno bio u štampariji. Nisam razumio njihovo slaganje, jer je pjesma bila i loša i udvorička, pohvala Slobodanu Miloševiću, koji je neki dan ranije držao onaj govor u Kosovu polju. Zlatanovića sam znao i lično, no sam zbog te pjesme htio da se istoga časa povučem iz uredništva, ali su me neki prijatelji, među njima i Božo Koprivica i sama Biljana Jovanović, odvratili od toga. Smatrali su da će ta udvorička i bezvrijedna pjesma biti brzo zaboravljena, zajedno s onim koga opjevava. Tada je ime Slobodan Milošević bilo toliko često da je djelovalo nevjerovatno da ikako bude upamćeno i izdvojeno iz šume imenjaka. Danas mi je žao što nisam tada istupio iz redakcije, ali istupio nisam pa nisam, i da sad posred hrbata puknem, opet bi taj jaram ostao čitav. Teta Behdžida, da je živa i da me čuje, rekla bi, možda, kako je jaram kosovski s volujskog vrata došao na moj.

1/1