Lijepo je bilo na Trnjanskim kresovima prošle subote – bilo je puno ljudi i dobro vrijeme, i dosta zanimljivih nastupa. Bio je i onaj Peternel s još nešto klateža iz DP-a, ali bez ikakvog posebnog efekta na svečanost posvećenu osloboditeljima koji su na tome mjestu prije 79 godina ušli u Zagreb. Osim toga, bilo je dosta policije u uniformi i civilu te redara, pa s te strane nije realno ni mogla doprijeti neka potentnija smetnja. Najinteresantniji i vjerojatno najtoksičniji atak na organizatora i generalno sudionike te manifestacije zbio se ustvari prije nje. I, što je bitno važnije, došao je slijeva – uvjetno rečeno, kako ćemo vidjeti – a ujedno je posrijedi simptom onoga svega što se danas izvoljeva svrstavati u tom smjeru.
"Sve bi to bilo u redu kad ne bi bilo rečeno da fašizam buja i da se kao jedini primjer iz svijeta utvrdilo Izrael. (...) Odjedanput se spominje samo Izrael i pojam 'kolonizacija', što je sramotno. Time se delegitimira Izrael", osvrnuo se na proglas i najavu organizatora Kresova, dan ranije u programu televizije N1, povjesničar Ivo Goldstein. Tištila ga je pritom zapravo samo jedna rečenica iz proglasa Mreže antifašistkinja Zagreba: "Podrška i popuštanje zapadnih institucija, u kojima sudjeluje i RH, pred izraelskom kolonizacijom Palestine, etničkim čišćenjem i genocidom koje izraelska vojska provodi pred očima cijelog svijeta, a protivno svim međunarodnim zakonima." Nadalje, ponegdje u najavama se moglo vidjeti da Inicijativa za slobodnu Palestinu na trnjanskom nasipu, u sklopu Kresova, organizira radionicu za djecu pod nazivom "Zmajevi za Gazu".
Ta inicijativa, odmah da dodamo, u biti je jedina organizacija u Hrvatskoj koja sadržajno i sistematično nastoji pomoći žrtvama izraelske okupacije i, posebno, sadašnjeg uništavanja Gaze. MAZ se tome priključio ovom jednom rečenicom u proglasu, ali Goldstein očito smatra da takav rezon treba sasijecati u korijenu, dok grijeh organizatora Kresova pokroviteljski pripisuje njihovoj "mladalačkoj hirovitosti, impulzivnosti". Zaslužuje da ga dalje citiramo, najprije malo o američkim studentima, onda još o našoj omladini: "Tako nešto je apsolutno neprihvatljivo i s tim tezama nastupaju okupatori kampova u SAD-u. To je vrlo dobro organizirano, vrlo dobro iskoordinirano, većinom to uopće nisu studenti, to su ljudi i organizatori koji dolaze s različitih drugih strana. (...) Jedna od manifestacija antisemitizma je to da se pred Izrael postavljaju zahtjevi koji se ne postavljaju ni pred jednu drugu državu. Ako bi se čak i samo govorilo o Izraelu i Gazi, onda valjda treba spomenuti Hamas i Hezbolah koji su sve to izazvali. (...) Njih treba ganjati. Sve se to stavlja po strani i priča se o navodnom genocidu, tobožnjem genocidu."
MAZ-u je Goldstein spočitnuo i kritiku izraelske kolonizacije Palestine. Automatski im je pripisao sudjelovanje u ekstremno-ideološkoj poziciji dijela arapske strane koja poriče Židovima pravo na državu
"To je moj praznik", kazat će Goldstein o Danu oslobođenja Zagreba i Kresovima, "ali se ne vidim tamo uz antisemitsku agendu kao ova. Ti ljudi koji su veliki ljevičari moraju znati da su društva za koja se zalažu, mračna društva. (...) Glavno zlo, sa velikim Z, u čitavoj toj regiji je Iran, jedna mračna teokratska diktatura protiv koje su se digle i arapske zemlje. (...) Ponavljam, manipulacija kakva se dogodila na Trnjanskim kresovima, nije se smjela dogoditi. Naravno, Grad Zagreb i svi ovi suorganizatori o tome pojma nemaju, ali sada moraju znati. (...) Radi se o našem društvu, o zapadnim demokracijama, mi pripadamo Europskoj uniji i tom sustavu vrijednosti", zaključio je Goldstein.
Srpsko narodno vijeće, izdavač ovih novina, bilo je jedan od suorganizatora Kresova, ali nam uopće nije poznato otkud Goldsteinu informacija da SNV o tome svemu nije imao pojma. Kao jedini eksponirani manipulator u kompletnoj ovoj temi o Kresovima i Palestini, ostat će tako sam Ivo Goldstein. Inače, palestinske je izvore za podatke o broju žrtava usput komparirao s ribičkim pričama o veličini šarana. Ne obazire se on na to što su takve kao njegove i slične podvale odavno razobličene od velikog broja židovskih organizacija i medija te javnih ličnosti, jer drži stranu neusporedive vojne sile.
Za to vrijeme se brojač poginulih u Gazi od aktualnog upada izraelske vojske u tu palestinsku zonu vrtoglavo okreće, prešavši brojku od 32 tisuće još s izmakom prošle zime. Goldstein je unaprijed imao odgovor i na to, pa ga se drži dandanas onako kao što je utvrdio jesenas, na početku odmazde Izraela za Hamasov napad i ubijanje židovskih civila 7. listopada prošle godine: "Ako je istina da je u Gazi ubijeno 500 djece, za to je kriv Hamas." Mjesec dana kasnije, u polemici s vanjskopolitičkim analitičarom, bivšim diplomatom Božom Kovačevićem, reagirao je slično na podatak da je Izrael te iste 2023. do 7. listopada ubio oko 250 Palestinaca na Zapadnoj obali, među njima i djece, pored tisuća civila koje Izrael godinama drži bez optužnice u zatvoru. Sasvim je jasno da je i za to kriv Hamas, pošto je on "izazvao" ovo što sad Izrael čini u Gazi – ako je istina, navodno i tobože – a ne treba sumnjati da podjednak zaključak prati dosadašnji broj od već gotovo 14 tisuća pobijene djece i 12 tisuća ranjene unutar tih sedam mjeseci. Tamo ih ima oko milijun, pa ako ih Izrael pravednički baš sve pobije – nema za nj problema, znamo da će krivac biti Hamas.
Netanjahuovska linija ispred antifašističkog savezništva – Ivo Goldstein (Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL)
Takva zapanjujuća lakoća suočavanja s gomilanjem mrtvih na pretpostavljenoj neprijateljskoj strani, u odnosu na onu koja se poima kao vlastita, svakako mora biti poduprta izobiljem popratnih obmanjujućih ilustracija. MAZ-u je Goldstein, bivši hrvatski veleposlanik u Francuskoj i predsjednik Židovske vjerske organizacije "Bet Israel" u Zagrebu, spočitnuo i ono vezano uz izraelsku kolonizaciju Palestine. Automatski im je pripisao sudjelovanje u ekstremno-ideološkoj poziciji dijela arapske strane koja poriče Židovima pravo na državu. U toj se državi Arape otpočetka baš i nije mnogo pitalo, ali se dosad već preko dvije trećine njezina trajanja i postojanja odvija u okupaciji palestinskih zona. Također, u aparthejdu nad Arapima i kolonizaciji njihova teritorija pomoću sustavnog i štićenog doseljavanja židovskog stanovništva na Zapadnu obalu.
Nasilna kolonizacija, iako ne tek od početka uzurpiranja palestinskih teritorija, jedna je među onima neprijepornim historijskim europskim vrijednostima na kakve se poziva ovaj hrvatski povjesničar. Podrška takvome međunarodnopolitičkom konceptu ogleda se i u današnjoj vojnoj trgovini i pomoći Izraelu od tzv. zapadnih demokracija i pripadajućeg sustava vrijednosti. Lideri SAD-a i Njemačke tako mjesecima igraju obavezne figure humanitarne zabrinutosti oko Gaze, dok se izraelski premijer Benjamin Netanyahu pomalo duri na njihove opservacije, a trgovina oružjem se dodatno zahuktava. Ne izostaje tu ni Hrvatska, premda je njezin udio simbolički, ali u ovakvim situacijama ni simbolika nije zanemariva. Amerika i Njemačka u trgovini daleko prednjače, međutim, i ne posustaju, mada i sami bilježe masovni osvetnički pokolj nad civilima u Gazi.
Vojnoindustrijska uvozno-izvozna aktivnost prakticira se tim intenzitetom u slučaju Izraela dvosmjerno, jer je ta zemlja i sama unutar top 10 svjetskih trgovaca oružjem. No za takvu unosnu trgovinu neophodno je konstantno potenciranje opasnosti iz smjera, recimo, Irana, pa to i Goldstein čini, dosljedno reproducirajući (neo)cionističke pretpostavke za ratobornost. U tom kontekstu možemo zauzvrat spomenuti tek jedan od novijih priloga drukčijem pristupu, objavljen prije nepunih mjesec dana na izraelsko-palestinskom nezavisnom portalu +972 Magazine. Na njega nam je inače pažnju skrenula izraelska nevladina organizacija Gush Shalom, a sam tekst s naslovom "Iran se ponaša racionalnije od Izraela – zasad", potpisao je kolega Lior Sternfeld netom poslije zadnjeg iranskog napada raketama na Izrael.
Poznato je pritom da u Izraelu te širom svijeta i sami brojni Židovi koji se protive antiarapskoj politici izraelske vlasti bivaju često prozvani kao antisemiti. Znajući to, ne treba se čuditi Goldsteinovu refleksu da istu etiketu spremno nalijepi hrvatskim antifašistima. U pravilu je takav impuls popraćen eksplicitnom ili barem implicitnom tezom da narod-žrtva najmasovnijeg pojedinačnog zločina, izvršenog u jednoj kratkoj povijesnoj fazi, ne smije biti okarakteriziran za krivca u drugom, novijem masovnom zločinu. No glavna se podvala u tome krije pri isforsiranom formiranju subjekta "narod" koji zatim, sav monolitan demografski i socijalno i politički, jednostavno transhistorijski svladava čitave epohe i povijesne situacije.
Nešto srodno uočili smo protekli vikend i kod patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija koji je u svojoj uskršnjoj poslanici dignuo glas protiv uznapredovalih nastojanja da, kako on sam drži, "prostom inverzijom srpski narod, žrtva višestrukih genocida i etničkog čišćenja, bude proglašen za počinioca genocida". Ciljao je na UN-ovu Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, iako ona nije adresirana na sam narod kao "počinioca genocida", ali očita je tendencija SPC-a da se narodu ili "narodu" kroz historiju pridoda nužno samo jedna moguća, isključiva pozicija kod opreke "žrtva ili počinitelj".
Porfirije je u Zagrebu bio nerijetko doživljavan kao neka vrsta svjetonazorskog ljevičara, da bi se s odlaskom na vodeći crkveni položaj u Beogradu pokazao kao desničar. Goldstein je čuveni ljevičar za pitanja hrvatske povijesti, naročito Drugog svjetskog rata, ako govorimo o međuetničkim odnosima, ali je kod izraelsko-palestinskih tema evidentno na desnici. Iz tog smjera difamira on i MAZ kao hirovite žutokljunce, i američke studente kao ubačene provokatore. Pa i neistomišljenike među Židovima u svijetu nazvao je "minorna lijeva opcija", a tako – kad svu ljevicu opere s palube – ljevičarom ostaje uistinu samo on. Ne bi mu pritom samome trebalo dati ovoliko pažnje za manipulaciju kojom se služi, ali se mora ukazati na disbalans između javnog prostora koji većina medija odvaja za nj i onog što u Hrvatskoj dobivaju svi koje je prozvao. U krajnjoj liniji, efekt se toga svega makar indirektno odražava tamo gdje neprekidno gori – dakle, u Palestini, i na onom brojaču iz kojeg se dimi od preopterećenja, a kvara mu nikako na vidiku.
