Umjetnica sa zagrebačkom i berlinskom adresom, docentica na Universität der Künste Berlin (gdje predaje umjetnost u javnom prostoru i participacijsku umjetnost), Kristina Leko za sebe kaže da ima i drugih znanja osim umjetničkih. Inspirirana knjigom Rudolfa Bićanića ‘Kako živi narod. Život u pasivnim krajevima’ iz 1936., osamdeset godina kasnije prolazi isti teritorij i istražuje aktualne društvene i ekonomske probleme. Svoje će istraživanje, naslovljeno ‘Kako živi narod – izvještaj o pasivnosti’, prezentirati 8. rujna u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti. Izložba je sastavljena od osam cjelina kroz koje se predstavlja jedna lokalna mikroekonomska zajednica.

‘Kroz razgovor s protagonistima i sudionicima kritički će se fokusirati na neiskorištene gospodarske i prirodne potencijale, slijedeći misao Rudolfa Bićanića koji je bio uvjeren da ljudi najbolje sami znaju što treba poduzeti kako bi njihovoj zajednici bilo bolje’, piše, uz ostalo, u najavi izložbe, koja se vizualno referira na film ‘Dogville’ Larsa von Triera (a on se opet referira na poučne komade Bertolta Brechta također iz 1930-ih). Namjera je umjetnice da progovori o pasivnosti, kriminalu i mogućim vizijama pravednijeg društva.

Bićanić je svoju knjigu napisao 1930-ih, a vi ste istraživali ponovno u kapitalizmu koji je smijenio socijalizam: usporedimo li ta po svemu drugačija razdoblja, što se, po vama, promijenilo u društveno-političkim odnosima?

U društveno-političkim odnosima nije se promijenilo zamalo ništa, ali se promijenila materijalna baza. Imamo puno više u odnosu na razdoblje o kojem je Bićanić pisao. Puno toga se izgradilo u socijalizmu, tj. nakon Drugoga svjetskog rata i zanimljivo je do koje se mjere razvila materijalna podloga vidljiva u velikim kućama, mercedesima, obrazovanju. Strukturalni problemi su i dalje tu, pa tako pasivni krajevi nisu povezani s plodnima, nego je i plodna Slavonija također pasivna. Ne mislim da se puno promijenila sama kvaliteta društvenih odnosa.

Malo je radišnih ‘budala’

Tvrdite da su 1930-ih ljudi dobro znali da su njihove probleme prouzročili trgovci i bankari te da su bili sposobni misliti o ekonomiji. Istodobno, čini se da je nacionalizam, a ne razgovor o ekonomiji, i dalje jedan od najboljih načina za mobiliziranje birača na izborima?

Mislim da su ovdje svi na tripu nacionalizma, a ja radim izložbu o ekonomiji. Ključno je pitanje moje izložbe jesu li ljudi sposobni razgovarati o ekonomiji, mogu li razmišljati o tome i pritom ne biti ispranog mozga. Danas se stvari jako pojednostavljuju i svode ili na politiku ili na nacionalne odnose. Holistički bismo mogli reći da je sve to dio jednog problema, u čije rješavanje možemo ići dio po dio. Moram reći da sam u ovom istraživanju, poput Bićanića, spoznala da ljudi to razumiju. Na izložbi govore uglavnom muškarci, ali to nije tema kojom sam se bavila. Ljudi su shvatili što od njih želim i sasvim jasno odjeljivali ekonomske probleme od političkih. U odnosu na tridesete, ti se odnosi nisu bitno promijenili.

Razgovarala sam s ljudima koji su vrijedni i radišni, koji se uzdaju u svoje sposobnosti i stvaraju vrijednost za sebe i druge oko sebe. Ono što govore isplati se poslušati. Dominantni narativ kaže da je korupcija nastala 1990-ih, ali nije

U cijelu je izložbu uloženo puno truda, i moga i drugih ljudi. Nastojala sam prikupiti materijal koji bi nam svima pomogao da se ekonomski vidimo. Govorimo li pak o vječnoj temi Srba i Hrvata, bilo mi je zanimljivo na terenu istraživati može li se tema ekonomije apstrahirati od toga, tj. tko i gdje to može a tko ne može… Voljela bih da ova izložba ljudima posluži kao alat kojim će vidjeti svijet oko sebe. Ljudi s kojima sam razgovarala u pravilu bi mi za desetak minuta rekli da ih je netko prevario. Zanimljivo je i pitanje odakle nam nekretnine, čiji su zapravo posjedi; svakih trideset-četrdeset godina dođe do promjene vlasnika – što je onda stečeno vlastitim poštenim radom? Malo je takvih ‘budala’, a upravo sam s takvima razgovarala. S ljudima koji su vrijedni i radišni, koji se uzdaju u svoje sposobnosti i stvaraju vrijednost za sebe i druge oko sebe. Ono što govore isplati se poslušati, a zanimljivo je da to ne govore u Zagrebu. Dominantni narativ kaže da je korupcija nastala 1990-ih, ali nije. To se na izložbi, uz ostalo, vidi u dva zanimljiva slučaja. Isplatilo se relativizirati i moje svojedobne osobne predrasude, iz nekakvoga moga generacijskog stava. Bila sam sklona tome da ne vidim neke stvari i bila sam izuzetno iznenađena kad sam skužila da gotovo svi kradu: vozači oduvijek uzimaju dnevnice za hotele a spavaju u kamionima, prilikom gradnje svakog broda mogao se od ukradenog materijala sagraditi još jedan… Ako se uvide te osnovne stvari, koje su bile takve i u najvećem bratstvu i jedinstvu, onda će valjda jednom na red doći i nacionalizam.

Na izložbi imate pedesetak vodiča koji publiku posebno potiču da progovori o pitanjima koja su istaknuta. Mislite li da je problem to što ‘običan’ narod ne ulazi u galerijske prostore, odnosno što je npr. zagrebački white cube ponajprije namijenjen privilegiranoj, obrazovanoj publici?

Zajedno s Anicom Tomić i Ankicom Čakardić radim intenzivan edukativno-performativni program kroz koji bismo s mladima iz gimnazija i srednjih stručnih škola nastojali diskutirati o tim temama. Na tragu Brechtovih poučnih komada, mladi su nam primarna grupa s kojom želimo raditi. Riječ je o ljudima na pragu punoljetnosti i izložbu uzimamo kao oružje političke emancipacije. Nisam sama definirala pitanja koja se pojavljuju na izložbi, u većoj su mjeri to učinili protagonisti. Sve ono što oni govore pretvorila sam u teme: rad na crno, obustavljena mirovina, školovanje djece, financijska kriza, crno tržište mesa, manipulacije poljoprivrednim poticajima… Treba vidjeti koliko se ljudi koji imaju osamnaest godina mogu i žele postaviti prema tim problemima, treba vidjeti što misle o duploj ekonomiji, primjerice. To nije izložba koja hoće kukati, nego ona koja govori kako se aktivno postaviti. Diskutirati na primjer o tome kako se može pronaći posao bez veze.

Isplati li se igrati pošteno?

U svom radu govorite i o drugim nacionalnostima, ponajprije u Vukovaru i Lici; koje su, u tom smislu, bile specifičnosti?

Bićanić je društveni znanstvenik, a ja sam dokumentarna umjetnica. Kada se radi jedan takav projekt, mora se voditi računa o reprezentacijskoj politici. Radim li participacijske projekte, uvijek nastojim uključiti različite aktere, socijalne grupe i identitete kako bih napravila odraz realne situacije, iako je to nemoguća misija. Uvijek imaš svoje oči i može se desiti da nešto ne vidiš. To je odgovornost nekoga tko prezentira tuđe glasove u nečemu što nije ništa drugo do dokumentarni film u formi izložbe. Ne možeš takav projekt napraviti a da nemaš srpsku i, po mogućnosti, još neku obitelj koja pripada nekom od etniciteta koji nisu Srbi i Hrvati. Sve to vidim kao jedan društveni prostor. Iako mi to nije bila tema istraživanja, to je nešto što se stalno pojavljuje te je i dalje tema u našem društvu, pogotovo u Vukovaru. Probala sam se baviti našim ekonomskim bićem. Jedan od možda najprogresivnijih diskursa danas je demistifikacija ekonomije. Moja je izložba na tom tragu.

Smatrate li kao angažirana umjetnica da i sama umjetnost ponekad objektivizira ljude s kojima umjetnici rade? Unutar tržišta umjetnosti razvili ste 2010. sustav po kojem 35 posto profita ide vama kao umjetnici, 35 posto galeriji koja vas zastupa, a 30 posto socijalnim ustanovama u kojima ste realizirali neke od prethodnih projekata: namjeravate li i sada na sličan način uzvratiti obiteljima s kojima ste razgovarali?

Taj sustav nije zaživio jer nisam osobito jaka na tržištu, ali bi mogao zaživjeti kod nekih jakih umjetnika koji se bave socijalnom umjetnošću. Nisam se dalje koncentrirala na tržište, premda i to možda jednoga dana zaživi. Na takav bi se način kroz reprezentacijsku politiku moglo govoriti i o vrijednostima na kojima se umjetnost temelji. U financijskoj bi se sferi problematizirao i problem reprezentacije.

Možete li, pričajući usmenu povijest, generalno govoriti o tome kako narod danas živi? I što bi u tom smislu značio pojam ‘pravednije društvo’?

Možda bi bilo najbolje reći da ljudi sami govore kako žive. Napravila sam osam dokumentarnih cjelina, koje uglavnom traju 60-ak minuta. Susret s nekom lokacijom kroz narative ljudi koji ondje žive moguć je na izložbi; cilj je da posjetitelj posluša druge i onda o tome razgovara s onima koji su oko njega, na izložbi. Svaka lokacija ima neki svoj gorući problem ili ekonomski apsurd. U oči upadaju neiskorišteni potencijali, a i opstrukcije potencijala izuzetno su česta pojava. Kao da fali te ekonomske mudrosti, kakva se može naći kod ljudi. Izložba postavlja i pitanje isplati li se igrati pošteno, što je osnovno i izuzetno važno pitanje. Pravedno društvo je ono društvo u kojem funkcioniraju pravda, raspodjela dobara i dobri međusobni odnosi. Pravda počiva na tim nekim našim međusobnim odnosima.

Stravična je mjera u kojoj pasivnošću toleriramo kriminal

Tvrdite da mnogi danas iz Hrvatske i BiH ne odlaze zbog ekonomskih nego ponajprije političkih razloga: što bi to značilo?

Ljudi odlaze jer hoće živjeti u uređenom društvu, bez političkih pritisaka. Žele biti adekvatno plaćeni za posao koji rade. Po meni, to je nova politička emigracija, slična onoj koja se 1960-ih nazivala ekonomskom, premda je dobar dio te emigracije bio politički.

Da, ali najveći dio migrantskih radnika odlazio je organizirano, preko države?

Na isti se način i sada radi. Nije bitno drugačije, dio smo Europske unije koja nam omogućuje ugovore i dozvole da radnici mogu putovati. Mislim da nije riječ o jeftinoj radnoj snazi. Nisam otišla da bih negdje bila jeftina radna snaga, otišla sam zato što ovdje nisam mogla dobiti posao na regularan način. Na izložbi je jako zanimljiv razgovor s gospodinom Marinom iz Drniša, koji je u socijalizmu bio direktor. Čovjek je po vokaciji poduzetnik i, zanima li nekoga ekonomija, vrijedi ga poslušati. Uspješno je vodio i podizao nekoliko firmi, a onda bi došli neki koji ništa ne rade, najčešće političari, i nemaju dobre namjere. Preuzeli bi firmu u kojoj ljudi dobro rade i za pet godina od svega ne bi bilo ništa. Riječ je o lešinarima koji preuzimaju vrijednost od ljudi koji su tu vrijednost stvorili. Isti koji su to radili u socijalizmu privatizirali su tvornice u kapitalizmu. Riječ je o istim tipovima i to je ono što mi je stravično – mjera u kojoj svojom pasivnošću toleriramo kriminal. Kriminal se tolerirao i tolerira se pod krinkom politike i to mu je legitimacija.