Novosti

Kronika

Kрштeњe нa рoднoj груди

Сaдa су, с пeтoмjeсeчним Пaвлoм, у Maнaстиру Kркa крштeнe вeћ чeтири гeнeрaциje нaшe фaмилиje. Билo нaм je битнo дa и њeгa крстимo у нaшoj дaлмaтинскoj свeтињи, кaжу срeтни рoдитeљи Сушa из Чикaгa

5oihzg19ono87vbme1ml5suduyo

Rijetke su vedre priče iz ratom stradalih i poratnim ljudskim nemarom zaboravljenih krajiških krajeva. Ipak, tijekom ljeta, kad izbjegli sa svih strana svijeta za uspomenama dođu u zavičaj, bude ponešto drugačije: u tih par mjeseci kao da mladost i radost nadjačaju čemernu svakodnevnicu…

Svake godine iz Čikaga u Kistanje stigne i bračni par Aleksandra i Saša Suša. Ona je porijeklom iz Knina, on iz spomenutoga sela Dalmatinske zagore: upoznali su se prije tri godine u vjetrovitom američkom gradu nakon što su oboje (ona s navršenih 17, a on s 19 godina) početkom milenija odlučili potražiti izvjesniji život i sigurniju egzistenciju u Sjedinjenim Državama. Svoj su rodni kraj napustili još s izbjegličkom kolonom iz kolovoza 1995. Ovoga su se ljeta vratili s pojačanjem - petomjesečnim sinčićem Pavlom, čije je krštenje u roditeljskom zavičaju bilo dodatni razlog kratkotrajnom povratku, radi čega je vrijedilo prevaliti dalek i za malu bebu zasigurno naporan put; njezino je krštenje prava i velika radost ne samo za porodicu Šuša nego i za cijelo Čučevo, selo u sklopu Nacionalnog parka Krka. Sretni i svečani događaj zbio se u Manastiru Krka.

- S Pavlom su ovdje krštene četiri generacije naše familije: Pavlov pradjed Ilija, koji je u mladim danima i radio u Manastiru, njegov djed a moj otac Milan, potom i ja. Bilo nam je bitno da se tradicija ne prekida te da i Pavla krstimo na istom mjestu, u našoj dalmatinskoj svetinji. Mnogi su nas od toga odgovarali, govoreći da je još mali i da će teško izdržati putovanje od Čikaga do Kistanja. Ali sve je super prošlo, prespavao je zamalo svih deset sati leta i presjedanja. Bez obzira na udaljenost našega sadašnjeg boravišta, želimo Pavla vezati uz naše korijene, uz ovaj kamen i krš koji su duboko usađeni u našim dušama i tijelima – kaže Pavlov tata. Sašinog je sinčića krstio otac Sevastijan, a kum mu je Zoran Gnjidić, tatin prijatelj iz djetinjstva, koji je u šibensko zaleđe stigao iz Beograda.

- Pavlovo krštenje bilo je odlična prilika da se okupe prijatelji i rodbina i da na ovom našem kamenu, u Čučevu, napokon zajedno slavimo život. Posebno je bilo emotivno što je krštenju prisustvovao i Pavlov

85-godišnji pradjed Ilija, koji je svoje praunuče vozikao po dvorištu u kolicima – dodaje Saša. Dolasku u zavičaj radovala se i Aleksandra, koja je zdušno pridonijela odluci da im se sinčić krsti na tlu predaka.

- Osjećaj tijekom krštenja bio je neopisiv: Pavlov je rodni grad Čikago, ali ovdje su svi naši preci. I inače cijeli godišnji ovdje provedemo, napunimo baterije uživajući u mirnoj svakodnevnici i slušajući seoske priče. To nam donosi duševni mir. Mnogi se naši ljudi još kuće po svijetu i financijski im je vrlo zahtjevno dolaziti u zavičaj. Treba najmanje dva mjeseca raditi da se pokriju troškovi puta, ali svaki dolazak ovamo vrijedi truda. Prisjetimo se sretnih školskih dana i djetinjstva koje je na neki način ostalo nedovršeno i kao da ga uvijek ispočetka tražimo na ovom kamenu. Čim siđemo s autoputa kod Skradina, osjetim taj miris zavičaja i radost skorog susreta s dragim ljudima – govori Aleksandra, dodavši da se posjeti rodnom kraju ponajčešće planiraju oko velikih blagdana, od Ivanjdana i Petrovdana do Ilindana i Preobraženja. Neki ostaju i do potkraj augusta, do Velike Gospojine, nakon čega se bukovička, zagorska i ravnokotarska sela opet vraćaju svojoj, uglavnom sumornoj rutini.

- Dan prije Preobraženja, koji se slavi u Manastiru Krka, okupi nas se najviše: tada slavimo što smo živi i zdravi, pa dva dana gotovo ne spavamo. I svaki smo put uzbuđeni oko toga koga ćemo sve sresti i hoćemo li se prepoznati. Proradi nostalgija, pa u izmijenjenim crtama lica tražimo poznate, svoje prijatelje i dojučerašnje komšije – kaže Pavlova majka. A kad se njih četrdesetak iz svih krajeva svijeta za takvih večeri nađe na okupu, okrene se roštilj, ponekad i janje…

- Pričamo, zezamo se i tu našu šalu razumije jedino onaj koji je ovdje odrastao. Razvijamo tada i planove o nekakvom povratku, mogućem ulaganju. Svi bismo voljeli ovdje napraviti bar nekakvu vikendicu, povratiti svoju imovinu, ali tu je opet svojevrsni strah. Radimo cijelu godinu dana da bismo ovdje proveli svega mjesec dana. Lani smo posadili masline u crkvenom dvorištu, ove ćemo godine napraviti ogradu, sljedeće godine nešto drugo – kaže Saša, neveselo priznajući da je svake godine društvo okupljeno u zavičaju sve manje.

- Te recesija, te loše vijesti o mržnji i međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj… No, najteži udarac svima nama rasutima po svijetu jest smrt bliskih i dragih ljudi. Nažalost, toga je sve više. Kome se to dogodi, najvjerojatnije ga toga ljeta neće biti u zavičaju. A onda počneš dolaziti sve rjeđe i rjeđe… teško je kada se vraćaš rodnoj kući, a vrata zaključana, na pragu nitko ne čeka. Mi još pokušavamo redovito dolaziti i održavati ovakva druženja, no ne znamo kako ćemo i koliko dugo još to moći – pridodaje čovjek koji tamo daleko, u Čikagu i svijetu koji mladima nudi više obećanja nego ovdje, kruh zarađuje kao vozač kamiona, a supruga Aleksandra menadžerica je jedne trgovine.

- I vrijeme je jednim dijelom učinilo svoje. Kada sam otišao iz Kistanja imao sam 15 godina, a sada sam na pola: koliko sam živio u Kistanju, toliko već živim u Čikagu. A ondje samo rad, rad i trka za zaradom. Ovdje se osjećam slobodno i svoj na svome. Ali tamo mi je ipak sada dom, imam mogućnost živjeti kao čovjek. Ne može nitko voljeti ravnicu koliko mi ovu ljutu Bukovicu, naš kamen i krš – dovršava svoju priču Saša Šuša, čija obitelj već polako pakira kofere, spremajući se za povratak u SAD 20. augusta. Tih će dana središnji kistanjski trg, onaj ispred Crkve sv. Ćirila i Metodija, ionako bilježiti samo rastanke, ostajući sve praznijim i pustijim.

- I sljedeće godine obavezno dolazimo. Bože daj zdravlja, Pavle će tada već hodati. A dotad, zahvaljujući čudima tehnologije, bit ćemo u svakodnevnom kontaktu sa svojim zavičajem i najmilijima – zaključuje s optimizmom taj mladi čovjek, ponikao na dalmatinskom kršu i kamenu.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više