Prije šesnaest godina Nenad Petrović i njegova supruga Ljiljana vratili su se iz progonstva u svoju kuću u Oljasima, potpapučko seoce u Požeškoj kotlini. Od prvog dana povratka traje njihova uzaludna borba da im se obnovi kuća. Nema vrata na koja nisu zakucali, uporno objašnjavajući da u staroj kući od blata i prijesne cigle, život više nije moguć. Posebno stoga što nisu sami.

S njima žive mlađi sin Luka, osmoškolac i Ljiljanina majka Julijana koja je nakon teške operacije prikovana za krevet. Stariji sin Mirko otisnuo se u Njemačku u potragu za poslom. Kuća u kojoj žive sagrađena je ranih šezdesetih, a vijek trajanja čini se da je davno prošao. Doslovno se raspada, prokišnjava i iz dana u dan sve više propada, pa su mnogi svinjci u Slavoniji, ovoga trenutka puno bolji od nakrivljene blatare obitelji Petrović. Poput ostalih mještana Oljasa, ali i drugih četrdesetak sela u Požeškoj kotlini, u podnožju Papuka, Ljiljana i Nenad protjerani su i iseljeni sa svojih ognjišta 1991. godine.

Mi povratnici bili smo vrlo traženi za najteže poljske radove. Praktično smo radili za hranu lomeći kičmu, samo da preživimo

- Bili smo mladi bračni par, puni volje za zajedničkim životom i sa velikim planovima. Tada sam imao svega 23 godine, nisam ništa shvaćao. Ni zašto moram bježati, ni kuda moram bježati. Samo nam je rečeno da je netko javio da moramo iseliti. Hiljade ljudi su krenule u nepoznato, pa i nas dvoje - kaže Nenad Petrović.

Kad su se Ljiljana i Nenad 2001. godine vratili u Oljase, kuća je bila zarasla u drač, opljačkana do temelja, ali to ih nije obeshrabrilo. Prionuli su na posao i koliko - toliko stvorili uvjete za život. Više puta Nenad je tražio bilo kakvu socijalnu pomoć, jer je obitelj bila bez ikakvih primanja, no njegovi zahtjevi su redovito odbijani. Živjeli su od škrte nadnice koju su dobijali okopavajući tuđa polja, poput kmetova Franje Tahija.

- Bio je to možda i najteži period u životu. Mi povratnici bili smo vrlo traženi za najteže poljske radove. Praktično smo radili za hranu lomeći kičmu po gazdinskim njivama. Pristajali smo na mizerne dnevnice, samo da preživimo. Rekao bih sada da je to bilo ponižavajuće - prisjeća se Nenad.

Sva ta briga i borba za opstanak polako se taložila u Petroviću i on je ubrzo obolio na srce. Jedva je preživio srčani udar. Nakon toga ponovo je tražio pomoć i zahvaljujući liječničkom nalazu, u kojemu je stajalo da je stopostotni invalid, uspio je ostvariti socijalnu pomoć od 1.200 kuna mjesečno. Da Nenadu od muke nije ‘puklo srce’ i danas bi bio bez ikakvih primanja osim dječjeg doplatka, što je neki činovnik ocijenio sasvim dovoljnim za ovu porodicu.

Redovna socijalna pomoć malo je poboljšala život obitelji Petrović, ali najveći dio novca odlazi na školovanje djece i režije, pa ako od socijale ostane dvije, tri stotine kuna za sve ostalo, to se smatra uspjehom. Kad su riješili problem redovnih minimalnih primanja, nastao je novi. Stara blatara, koju je prije više od pola stoljeća izgradio Nenadov otac, počela se raspadati i prokišnjavati.

- Predao sam zahtjev za bilo kakvu vrstu obnove, jer s našim primanjima ne možemo niti popraviti jedan prozor, a kamo li ožbukati kuću ili promijeniti krov. Skupio sam hrpu papira, uključujući i moje liječničke nalaze. Postoji tamo nekakvo bodovanje, no to se na neki čudan način mijenja. Prije par godina rekli su mi da sam pri samom vrhu, možda i prvi, pa da će sljedeća obnova biti moja. Obećanje ludom radovanje! Uskočili iznenada neki ispred mene, kažu da imaju prioritet. A što je s mojim prioritetom? Pa jednog dana ova blatara će se sručiti na nas. Malo, po malo i evo me opet tamo gdje sam bio prije pet-šest godina. Nigdje. Odlazim u taj ured tri puta godišnje, a svaki mjesec zovem telefonom. Odgovor je uvijek isti - nema promjene. Pomalo gubim volju. To čekanje obnove me ubija. Moj zahtjev tamo stoji više od deset godina, a ne mičem se s mjesta. Mnogi koji su prije godinu, dvije podnijeli zahtjev ostvarili su obnovu. Pa koji su to kriteriji? Ne može im nikako biti mnogo gore nego meni - jada se Nenad.

Neke odgovore potražili smo u uredu zamjenika župana Požeško-slavonske županije, Miroslava Grozdanića.

- Vrlo dobro poznajem obitelj Petrović iz Oljasa i problem koji ih muči. Kuća od blata sustavno se urušava, a njihov zahtjev za rješenje stambenog pitanja koji su podnijeli prije desetak godina, još uvijek nije urodio plodom. Osobno sam se angažirao oko ovog slučaja, ali samo iz 2016. godine ima više od 200 zahtjeva sa utvrđenim pravom - konstatirao je Grozdanić.

A sama konstatacija obitelji Petrović nije dovoljna. Svoju tešku situaciju oni su davno konstatirali. Sada im je potrebno pomnije razmatranje problema, jer su nezaposleni, socijalno ugroženi i bolesni.

- Da, znam, znam. Nenad Petrović me često zove mobitelom i sve mi ponovo objašnjava, ali eto, mi imamo neka druga pravila pa ne znam što da vam kažem. Što se tiče zakona i kako mi to radimo, moram vam reći da nemamo nikakvo diskreciono pravo. Kad profesionalno radimo svoj posao, postoji nekakvo bodovanje. Mladi ljudi dobivaju puno bodova, obrazovani isto tako, podstanari isto tako dobivaju puno bodova, a Nenad nije niti u jednoj od tih skupina. Nije čak ni branitelj. Eto, zbog svega ovoga postoji taj problem i zbog toga do obnove kod ove obitelji nije došlo. Što se tiče mene ili našeg Ureda, to je to! Osim toga, ja imam svoju šeficu i nikako ne mogu davati izjave, pa me nemojte spominjati u novinama da ne bih dobila po prstima – tako nam je, od riječi do riječi, rekla jedna od službenica Ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje u Požeško-slavonskoj županiji.

Pošto njene riječi ocrtavaju nemoć birokracije, trulost sistema i složenih procedura, ime ove službenice odista ne trebamo ni spominjati.